Međunarodna ljetna škola Atlantskog vijeća BiH u Neumu

Konačno pristupanje u NATO članstvo omogućilo bi BiH najvažniji zaokret od Daytona

Neum

     „Uspješna priča sa Balkana – uspostavljanje regionalne sigurnosti i poboljšanje stabilnosti” naziv je ljetne škola koju je u periodu 14-18 juli 2014. godine u Neumu organizovalo Atlantsko vijeće BiH u partnerstvu sa Odjelom za javnu diplomaciju NATO-a i uz podršku Atlantskog vijeća iz Brisela. Unatoč raznovrsnosti mnogih panel diskusija i učesnika, na ljetnoj školi se uglavnom diskutovalo o sigurnosnim integracijama BiH i Balkana, integraciji zemalja Zapadnog Balkana u NATO i saradnji zemalja regije na području odbrane i sigurnosti, a posebna pažnja je bila posvećena tome kakva je pozicija BiH 19 godina nakon Daytona.

Učesnici mladi iz 15 zemalja, panelisti stručnjaci, zvaničnici i osobe iz javnog života

      Mediji u svojim površnim izvještajima o ovakvim događajima, uglavnom nastoje da naglase prisustvo „najpoznatijih zvaničnika“ prenoseći njihove izjave, a pri tome ne ulazeći uopšte u suštinu samog događaja. Ja to ovdje naravno neću uraditi. Samo ću reći da su tokom četverodnevne ljetne škole, osam panel diskusija, dva okrugla stola, te po jedne otvorene debate i diskusije o specijalnoj temi, kao gosti predavači i moderatori prisustvovali visoki zvaničnici međunarodne zajednice i NATO snaga, ambasadori svjetskih zemalja, univerzitetski profesori ali i brojne poznate ličnosti iz javnog života sa područja Balkana.

    Akcenat bih ipak stavio na učesnike ljetne škole čiju selekciju je izvršilo Atlantsko vijeće. Izabrano je tridesetak kvalitetnih mladih osoba iz 15 zemalja, sa jakom akademskom pozadinom, a oni su pored aktivnog učešća na svim programima ljetne škole, uporedo radili na izradi policy papers u okviru jedne od pet radnih grupa formiranih prilikom prijave kandidata. Progres gender mainstreaming-a (implementacija UNSCR 1325) na Zapadnom Balkanu, Razmjena odbrambenih sposobnosti u regionu, Uključivanje manjina i dijaspore u promociji euroatlantskih integracija, Promoviranje kolektivne strategije za borbu protiv cyber napada i Integracija partnera Zapadnog Balkana u NATO, bile su teme za koje su do kraja ljetne škole kreirani i prezentirani konkretni, te moram priznati zaista jako kvalitetni policy papers, a koji će biti objavljeni od strane Atlanskog vijeća u narednom periodu.

Uloga međunarodne zajednice u zastoju BiH na euroatlanskom putu

     Mislim da se dosadašnji angažman međunarodne zajednice u BiH može okarakterisati kao uglavnom neuspješan, a kao jedan od glavnih razloga smatram nerazumijevanje i nezainteresiranost za BiH od strane predstavnika te zajednice, koji su po raznim osnovama (a nekada i za kaznu) odabrani za „službovanje“ u našoj zemlji.

     Nakon iskustva sa mladim budućim diplomatama iz EU na ovoj školi, mislim da bi jedno od realnih rješenja za gore navedeni problem mogla biti i temeljna edukacija mladih i budućih predstavnika međunarodne zajednice u BiH o zemlji u koju dolaze raditi. Ta edukacija bi bila fokusirana na samu prirodu naše zemlje i stvarne izazove sa kojim se ona suočava. Kada bi barem svoje mandate počinjali, a ne završavali razumijevanjem konstatacije našeg nobelovca Ive Andrića koji kaže da „tamo gdje prestaje logika, počinje Bosna“, ubjeđen sam da njihove plate, koje dosežu astronomske cifre i do 25.000 eura, ne bi bile uzalud potrošene. I kada bi se ti isti predstavnici međunarodne zajednice o stanju i izazovima u BiH informisali od strane građana, a ne od strane predstavnika aktuelne vlasti (koji uvijek predstavljaju situaciju idealnom ili krajnje katastrofalnom) siguran sam da bi se dolazilo do konkretnih rješenja koja bi našu zemlju jako brzo približila euroatlanskim integracijama.

Sporo provođenje reformi ključni razlog zastoja BiH u procesu eurointegracija

     A što se tiče BiH i njene integracije u NATO, mišljenja koja sam čuo na ovoj konferenciju su bila podijeljena. Jedni tvrde da su svi uslovi ispunjeni i da ćemo vrlo brzo postati član ovog najsnažnijeg političkog i vojnog saveza na svijetu. Drugi kažu kako BiH kao posljednji uslov za ispunjenje uslova iz Mape puta mora uknjižiti 63 perspektivne vojne lokacije na Ministarstvo odbrane BiH, međutim ovo tehničko pitanje je ipak postalo političko, te domaći lideri moraju sjesti i u cijeloj priči pronaći zajednički interes kako bi BiH mogla napredovati. Pesimisti su govorili o minimalno nekih 8-10 narednih godina koje su nam potrebne za pristup NATO-u.

   Bilo kako bilo, predstavnici NATO-a u našoj zemlji su istakli kako su zainteresirani da BiH što prije postane punopravnom članicom Sjevernoatlantskog saveza, te da će sve strukture NATO-a i dalje pružati punu podršku domaćim vlastima u tom nastojanju. Njihov krajnji cilj je da BiH dobije odbrambene i sigurnosne strukture kompatibilne s NATO standardima, koje će biti pod nadzorom demokratski izabrane civilne vlasti. Ali su pred nama brojni izazovi kako bismo došli do tog cilja. Upozoreno je da se reforme u BiH provode suviše sporo, te da zbog toga BiH zaostaje u procesu eurointegracija. Opće je poznato da prepreke u provođenju reformi najvećim dijelom čine lideri političkih stranaka u BiH.

NATO još uvijek nije izgubio strpljenje i na usluzi je narodima BiH

     Glavni sekretar NATO saveza je prilikom svog nedavnog posjeta BiH jasno poručio kako je međunarodna zajednica prosto frustrirana sporošću, ili, tačnije, nedostatkom volje bh. političara da konačno postignu konsenzus oko svih spornih pitanja, a koja se vežu uz put BiH u euroatlantske integracije. Bez obzira na sve to, NATO još uvijek nije izgubio strpljenje i na usluzi je narodima BiH da postanu članovi NATO obitelji. Međutim moramo znati da svako strpljenje ima i neku svoju granicu.

     Ohrabrujuće je što se i misija NATO-a u našoj zemlji dosta usmjerila na rad sa mladim ljudima na dosta različitih nivoa, te da upravo u mladim naraštajima prepoznaju kapacitet i kvalitet za nužnim promjenama. Jer mladi u BiH najvećim dijelom razumiju i dijele isto mišljenje da bi ulaskom u NATO naša zemlje imala trajni mir i svjetliju budućnost. A samo onda je moguće usmjeriti se na ekonomski razvoj koji nam svakako treba biti prioritet.

I na kraju, zaista sam ponosan i sretan što sam oficijelno postao i dio Atlantskog Vijeća BIH, te predstavnik YATA BiH (The Youth Atlantic Treaty Association) za Tuzlanski Kanton. Posebno sam zahvalan predsjednici ATA BiH doc. dr. sc. Dijani Gupta na imenovanju, kao i svim sjajnim osobama iz YATA BiH na odličnoj organizaciji ljetne škole u Neumu. Iskreno se nadam da ćemo i u budućnosti sarađivati na projektima koji su u interesu BiH.

Neum 1

Bloger i kolumnista SodaLIVE.ba portala na Forumu mladih u Poljskoj

OSCE ODIHR Forum mladih Varsava

Politička participacija mladih mala zbog nedostka političkog znanja, motivacije i efikasnosti, te nazadovanja institucionalnih struktura unutar kojih su mladi ljudi tradicionalno bili socijalizirani u odgovornosti odraslih

   Kolumnista našeg portala Sanel Prelić učestvuje i predstavlja našu zemlju na međunarodnom Forumu mladih vezanom za političku participaciju mladih, a koji se u organizaciji OSCE-ovog Ureda za demokratske institucije i ljudska prava (ODIHR) održava u periodu 15-18 juni u Varšavi. Kontaktirali smo ga kako bi sa čitaocima portala SodaLive podijelio svoje utiske o ovom, po njegovim riječima, vrlo interesantnom i produktivnom forumu.

OSCE ODIHR Forum mladih Varsava I

Osigurati uključivanje mladih u demokratske procese

SL: Možeš li nam molim te reći malo više o forumu na kojem učestvuješ?

     Sanel: Forum je okupio mlade lidera iz 23 drzave kako bi diskutovali o izazovima političke participacije mladih u 21. stoljeću i načinima za prevladavanje istih.  Konačan rezultat ovog Foruma mladih je konkretna politika sa brojnim preporukama i akcionim mjerama vezanim za to kako OSCE i njegove institucije, kao naprimjer ODIHR, mogu najbolje pomoći zemljama članicama da ispune svoje obaveze i osiguraju uključivanje mladih u demokratske procese.

      ODIHR i OSCE su željeli da dobiju mišljenja mladih iz raznih zemalja o tome kako ova organizacija putem svog djelovanja može da pomogne državama članicama u povećanju participacije mladih u politici. A posebno, da li u svjetlu onoga što je već učinjeno od strane drugih međunarodnih organizacija postoje neki nedostaci na kojima bi se trebalo još raditi i kako.

SL: Možeš li nam malo više reći i pojasniti čime se to ODIHR u okviru OSCE-a konkretno bavi?

      Sanel: Ukratko, Ured za demokratske institucije i ljudska prava (ODIHR)  pri Organizaciji za europsku sigurnost i saradnju (OSCE) pruža podršku, pomoć i ekspertizu  državama članicama i civilnom društvu u promoviranju demokratije, vladavine prava, ljudskih prava i tolerancije, te  nediskriminacije. ODIHR je jedno od glavnih svjetskih tijela koja se bave ljudskim pravima,  međuvladino tijelo koje radi na stabilnosti, prosperitetu i demokraciji u 57 svojih država članica.  Radi u pet  širokih oblasti,  a  to su  izbori, demokratizacija, ljudska prava, tolerancija i nediskriminacija, te pitanja roma i sintija.

      U mnogim državama članicama OSCE-a, demokratske institucije se suočavaju sa ozbiljnim izazovima. Jedan od posebanih izazova je nedostatak povjerenja u mlade i nedostatak njihovog angažmana u demokratskim institucijama. Ovaj Forum mladih u Poljskoj se upravo fokusirao na ovaj problem.

razno 1

Diskusija o dobrim praksama i izazovima vezanim za političku participaciju mladih

SL: I kakav je pristup  problemu participacije mladih u politici bio dominantan na forumu?

         Sanel: Forum mladih je istraživao ​​različite oblike političke participacije i kako se one međusobno nadopunjuju, pa tako na najbolji način uključuju mlade u politički život. Učesnicima je ponuđena mogućnost da diskutuju dobre prakse i izazove vezane za političku participaciju mladih u OSCE području. Forum je takođe pružio jedinstvenu priliku da se istražuje i diskutuje unikatan pristup koji OSCE nudi, a to je njegov kros dimenzionalni pristup sigurnosti.

       Od učesnika je zatraženo da budu aktivni u raznim radnim grupama tokom Foruma mladih. Važno je napomenuti da je od izabranih učesnika bilo zatraženo da aktivno učestvuju u moderiranim online diskusijama i prije Foruma mladih, a komentari proizašli iz tih diskusija su tokom foruma detaljnije razmatrani i uključeni u finalne preporuke i akcione mjere.

SL:  Kakav je proces selekcije za ovakve konferencije?

      Sanel: Prijavio sam se kao bloger i dopisnik portala. Ne mogu reći da li je pisanje za SodaLive presudilo da me pozovu, ali svakako da nije odmoglo J. Za ostale kolege mogu reći da se radi o visokokvalitetnim mladim ljudima, najboljim predstavnicima svojih zemalja.

       Kriteriji za ovaj forum su bili  godine iskustva i dokazi  tragova aktivizma i angažovanja u društvenoj sredini,  kao naprimjer aktivizam u NVO sektoru, studentskim organizacijama, političkim partijama, asocijacijama za ljudska prava i online demokratiju i aktivizam.  Aplikanti su trebali imati dokazane tragove angažmana u svojoj zajednici, demonstrirajući potencijal liderstva i želju da preuzmu aktivnu ulogu u pozitivnom oblikovanju svijeta oko njih.

       Izabrani učesnici su se morali pripremiti prije događaja putem online interakcija sa organizatorima i drugim učesnicima. Pripremni rad je uključivao čitanja, povratne informacije odnosno komentare na određene dokumente i aktivno učešće na online forumima. Sve na engleskom jeziku naravno. Prema riječima organizatora, samo su visoko motivirane osobe uzete u obzir prilikom odabiranja kandidata.

SL: U razgovoru koji smo prije imali, spomenuo si da je forum podijeljen u 3 grupe odnosno “Glas”, “Utjecaj” i “Vlast”. Kako bi definisao područje “Glas”  koje si ti izabrao prilikom prijave na forum?

      Sanel: To područje  se odnosi na neformalne forme političke participacije i fokusira na online aktivizam. Neformalni mehanizmi se koriste od predstavnika grupa na društvenim medijima ili prominentnih blogera koji su u svom okviru djelovanja nisu razvili formalna pravila. U tom kontekstu fokus se stavlja na online zalaganje koje oni predstavljaju.

       Prije ekspanzije novih medija, mladi su morali raditi puno i teško kako bi izražavali svoja mišljenja javno. Mogli su to naprimjer uraditi putem medijskih izvještaja ili kroz različite javne debate. Danas, taj posao se uglavnom može uraditi između ostalog i uz pomoć društvenih medija kao što su Facebook, Twitter i YouTube  ili blogovi. Današnja populacija mladih koristi društvene medije i blogove ne samo za to da objavljuje i promoviše svoja politička mišljenja i stajališta, nego isto tako za uključivanje svojih političkih kandidata ofline.

       Dok se tradicionalni oblici političke participacije smanjuju među mladima, alternativne forme političkog učešća, kao što je online aktivizam, postaje sve više privlačan za njih. Političari i organizacije civilnog društva se ubrzano prilagođavaju i prihvataju ovu novu stvarnost i prilike koje nudi, te na taj način preoblikuju način komunikacije. Upravo zbog svega navedenog sam se opredjelio za ovu grupu.

razno

Mladi ljudi ne samo cinični o politici, nego isto tako cinični i o politici online

SL: Kakvo je tvoje viđenje glavnih izazova političke participacije mladih?

     Sanel: Po mom mišljenju, politička participacija mladih, bilo u tradicionalnoj ili novoj formi, je mala jer im nedostaje političko znanje, motivacija i efikasnost zbog nazadovanja institucionalnih struktura unutar kojih su mladi ljudi tradicionalno bili socijalizirani u odgovornosti odraslih.

      Online komunikacija svakako može napraviti promjenu. Ali među omladinskim organizacijama, kreatorima politika u javnom sektoru i provajderima komercijalnih sadržaja, ovaj optimizam se izrađa u obilje građanske i političke aktivnosti od strane mladih i za mlade, uključujući mnoge website-ove koji pozivaju mlade osobe da učestvuju u širokom spektru pitanja. Još uvijek zvanične mogućnosti ne mogu rezultirati participacijom mladih i čini se da su mladi ljudi ne samo cinični o politici, nego su isto tako cinični i o politici online.

       Jedna od stvari na koju treba obratiti pažnju je svakako tačnost i pouzdanost informacija prikupljenih na internetu koje utječu na formirane političkih stavova. Problem je taj što u mnogim slučajevima informacije ne mogu biti potvrđene i mladi ih trebaju uzimati sa rezervom. Dok su mnoge mlade obrazovane osobe svjesne toga, drugi su skloni da donose zaključke i odluke zasnovane na pogrešnim ili obmanjujućim informacijama.

      Veliki izazov predstavlja to što su određene grupa mladih osoba, tj. ranjive skupine kao naprimjer manje obrazovani, oni lošeg materijalnog statusa, nacionalne manjine ili osobe sa poteškoćama u razvoju, isključene iz online diskusije i foruma.  Treba imati na umu da iako su novi mediji dostupni javnosti, oni takođe mogu biti kontrolirani i blokirani od strane države ili nekih drugih elemenata.

SL: Šta je tebe motivisalo i koji je tvoj interes da učestvuješ na ovom Forumu mladih?

      Sanel: Prije svega, ovaj Forum sa svojim predloženim programom, učinio mi se jako relevantnim za moje profesionalno usavršavanje. Kao dodanu vrijednost događaja pronašao sam jedinstvenu priliku za povezivanje sa drugim mladim osobama, kao i za razmjenu iskustava.  Osjetio sam ovo kao dobru priliku da se upoznam sa dobrim praksama koje mogu da kanališu moj lični razvoj.

     Također sam pronašao kao izazov pruženu priliku da diskutujem dobre prakse i izazove vezane za političku participaciju mladih sa mladim ljudima iz različitih dijelova svijeta.

__kole politi_kih studija Vije_a Evrope u BiH, Neum

SL: Putovao si često i prisustvovao ovakvim događajima. Koje bi naročito izdvojio?

       Sanel: Bilo je dosta sjajnih regionalnih programa i konferencija u BiH na kojima sam učestvovao. Od međunarodnih bih rado izdvojio “Euro-Mediterranean Leadership Institute” organizovan od strane Međunarodnog republikanskog institute iz SAD-a, a koji se održavao u Antaliji u Turskoj. Zatim, “Svjetski forum demokracije” u Strazburu koji je organiziralo Vijeće Evrope, te program “Osnaživanje mladih kroz razvoj politika” koji je u Tirani organizirao Nacionalni demokratski institute iz SAD-a.

       Rezultat svih ovih programa je mnogo novih prijatelja, znanja i nezaboravnih iskustava.

IRI program u Turskoj

Od(brana) Lukavca od jezera Modrac

sl

Reakcije na velike poplave koje su zadesile našu opštinu nakon padavina koje su prevazišle rekord od kako se vrše mjerenja zadnjih 120 godina, te reakcije na aktiviranje brojnih klizišta, pokazale su da smo se prilično uspavali i da smo generalno nespremni za krizne situacije. Moramo priznati da je takvih situacija bilo prilično malo ili čak nikako od završetka nesretnog rata u našoj zemlji. Kakve pouke možemo izvući iz svega ovoga što nam se desilo?

       Kao da smo svi nekako podsvjesno mislili, prateći u medijima, da se to nikako nama ne može dogoditi, te da smo mi područje koje prirodne nepogode ili bilo kakve druge katastrofe, u velikom luku zaobilaze. Takođe sam prilično ubijeđen da se i nismo baš nešto pretjerano pretrgli da pomažemo žrtvama onih područja u svijetu koje su pogađale katastrofe. A bez obzira na to koliko teška i nama situacija bila, moramo priznati da se uvijek na neki skroman način može pomoći, a da pri tome mi ne budemo uskraćeni.

      Brojna upozorenja o mogućnostima poplava smo ignorisali i reagovali onda kada je bilo prilično kasno. Ustvari, mislim da smo svi čekali i nadali se da će se vrijeme ubrzo smiriti. I da će sve biti normalno kao i prije, uz malo mulja i blata po ulicama kao prije.  Sve dok nije lansirana špekulacija da je brana na jezeru Modrac u kritičnom stanju. Eh, to je malo promijenilo kompletnu perspektivu.

(Ne) evakuisati grad?

      Ja mislim da su u tim kriznim trenutcima, uposlenici brane bili najviše kontaktirane osobe na čitavoj opštini. I takođe mislim da su uradili odličan posao koji se tiče smirivanja situacije davanjem odgovarajućih izjava u komunikaciji sa građanima, ne šireći pri tome paniku.

      Ma koliko ga volili ili ne volili načelnik Općine Lukavac je takođe radio dobar posao tokom krize, nastojeći da pruži pomoć kako građanima ugroženih područja, tako i industrijskih subjekata naše opštine, čije bi ugrožavanje zbog same tehnologije proizvodnje stvorilo dodatne probleme sa nesagledivim posljedicama. Po mom mišljenju, izjava za medije koju je na vrhuncu krize načelnik dao, predstavlja najbolji potez tokom njegovog kompletnog mandata. Iako se već nagađalo da je više od pola stanovništva napustilo grad zbog straha od pucanja brane, načelnik je dao relativno smirenu izjavu u kojoj je rekao da situacija jeste složena, da se kontinuirano prati, te je izrazio nadu da će se stanje popraviti sa opadanjem preliva preko brane. Teška je to bila odluka, jer da je se kojim slučajem desilo ono najgore, veliku odgovornost za posljedice bi snosio onaj ko nije izdao naređenje o evakuaciji. S druge strane, to naređenje bi impliciralo da će i zaposleni u industrijskim subjektima takođe najvjerovatnije napustiti svoja radna mjesta. S obzirom na složen proces proizvodnje u nekim postrojenjima, gdje je obavezno prisustvo operatera, napuštanje istih sa radnih mjesta bi moglo proizvesti neprocjenjive štete.

     Moram samo istaći i to da su uposlenici GIKIL-ove Filter stanice uradili nevjerovatan posao što se tiče spašavanja i osposobljavanja ovog postrojenja u rekordnom roku kako bi se omogućilo vodosnabdjevanje vodom građana Lukavca. Kakve sve nadljudske napore su ovi ljudi učinili, odlična je tema za jedan dokumentarni prilog koji će se najvjerovatnije uskoro i pripremiti.

Da li ćemo iz ovoga izvući kakve pouke?

     Brana je izdržala i ovo opterećenje. Voda je se povukla i sada nam predstoji dug period oporavka opustošenih dijelova naše opštine. Muđutim, ono što mnoge stanovnike Lukavca sada vjerovatno interesuje je da li će se učiniti nešto po pitanju boljeg planiranja, predviđanja, postupanja i odlučivanja na vrijeme kako se opet prilikom neke sljedeće prirodne nepogode ne bi našli u neizvjesnoj situaciji da strepe od pucanja brane na jezeru Modrac.  Da li će učiniti nešto da se jezerom i branom upravlja u interesu stanovništva koje na tom prostoru živi i da se ljudi ne boje brane?  Jasno je da se u ovu problematiku moraju uključiti i kompetentne osobe viših nivoa vlasti koji se bave zaštitom prirode i prostora, jer adekvatno rješenja ovog problema zahtjeva kordiniranu akciju različitih struka.

      Prije dvije godine u tekstu objavljenom na ovom portalu sam pisao da jezero Modrac ima kontinuiran trend zagađivanja posljednjih 40 godina. Najveći problem jezera predstavlja taloženje nanosa primarno ugljene prašine s površinskih kopova. Jezero Modrac lagano nestaje pod ovim muljem koji je, prema provjerenim informacijama, već prepolovio jezero i prijeti da ga potpuno uništi u vrlo bliskoj budućnosti. I još mnogo je onih koji upozoravaju, navode činjenice, međutim akcija u cilju poboljšanja aktuelnog stanja nedostaje. S obzirom na neodgovoran odnos čovjeka prema prirodi, ( dokaze za ovo ne moramo ići tražiti globalno, nego je dovoljno da se samo okrenemo oko sebe i vidjet ćemo ih i na lokalnom nivou) prognoze su da će nam se prirodne nepogode dešavati sve češće.

     A na kraju krajeva, ništa nas više ne može iznenaditi s obzirom da poznajemo opštu društvenu situaciju u zemlji, te ko nam sve upravlja važnim sistemima i institucijama. Znamo da tu ima ljudi koji nisu sposobni, nisu kompetentni, ne znaju, a niti hoće da odlučuju, a kamoli da predviđaju. Barem na čelna mjesta ključnih institucija koje se bave zaštitom prirode, prostora i ljudi se moraju postaviti osobe koje se zaista razumiju u problematiku, a ne politički podobne osobe.

PS. Da se kojim slučajem gradi nova brana na jezeru Modrac, da li bi Vi lično odobrili da se taj posao povjeri nekom arhitekti koji je diplomirao na jednoj od brojnih privatnih visokoškolskih ustanova u BiH? A samo se osvrnite oko sebe i provjerite koliko je odgovornih poslova vođenja države povjereno nekompetentnim osobama.

Početak socijalnih nemira u BiH: TUZLANSKO PROLJEĆE U FEBRUARU

tuzla-protesti-mix

     Ugledni britanski magazin „The Economist” je krajem prošle godine svrstao Bosnu i Hercegovinu među zemlje kojima prijete veliki socijalni nemiri u 2014. godini.  Mnogi oni koje je trebala zabrinuti ova ozbiljna prognoza, nažalost, olako su prešli preko nje. Ispostavilo se da je „The Economist“, kao i obično, bio u pravu. „Sporogoreći dugi fitilj“ koji karakterizira strpljenje građana BiH je izgorio. Građani su pokazali da ne mogu više trpiti dugogodišnji sadizam vladajuće elite. Veliki socijalni nemiri u BiH su eksplodirali i potpuno je neizvjestan njihov kraj.

Tuzlanski radnički bunt potpalio iskru protesta

     I kao što to tradicija u ovim slučajevima obično nalaže, iskru je opet zapalio radnički bunt. Zapamtit ćemo da su to početkom februara 2014. godine bili radnici najmnogoljudnijeg u BiH, industrijskog, Tuzlanskog kantona, koji su uvijek bili naviknuti da pošteno rade, proizvode, stvaraju dodanu vrijednost i tim radom obezbjede svojim porodicama, društvu i državi progres. Ovaj put se radi, prije svega, o radnicima nekada uspješnih, a sada propalih preduzeća kao što su Dita, Konjuh, Resod Guming, Polihem i Poliochem. Njima se priključila i armija mladih, nezaposlenih i razočaranih, po kojima opet TK prednjači u BiH. Razlozi „nove Husinske bune“ kako mediji počinju nazivati ovaj događaj su prije svega ekonomski problemi, tačnije visoka nezaposlenost, velike različitosti u prihodima i slabi socijalni programi. Bosanskohercegovački mainstream mediji, koji su uglavnom u službi neke ili više političkih stranaka, preferiraju kao razloge odmah na početku istaknuti ili imenovati lošu vlast, nezadovoljstvo i nepovjerenje u Vladu TK i njene institucije. S obzirom da se Opći izbori u BiH bliže, to je potpuno i razumljivo.

Novi vs. tradicionalni mediji

     Interesantno je naprimjer da u svojim izdanjima za srijedu, Oslobođenje i Dnevni Avaz nisu objavili niti jedan tekst posvećen planiranim okupljanjima u Tuzli. Već u četvrtak i petak na naslovnicama smo mogli naći slike nereda i naslove „Čaušević tukao narod“ i „Bosansko proljeće: Počela nova Husinska buna“. Ali naviknuti smo da naši tradicionalni mediji, u skladu sa našim političarima i njihovim instrukcijama, uvijek nekako kasne.

     Uloga društvenih medija u organizaciji i promociji demonstracija jeste ono što je jako simptomatično za ovaj slučaj.  Protesti obespravljanih radnika propalih tuzlanskih preduzeća su se održavali ko zna koliko puta i prije. A mediji su o njima izvještavali sporadično i u skladu sa politikom i instrukcijama svojih urednika, što kao razultat, naravno, nije imalo nikakav efekat. A onda su na scenu stupile određene grupe, kreirane prije svega na društvenoj mreži Facebook, pokazujući  komunikacijsku moć novih medija, a koja ne može biti cenzurirana od strane elita na vlasti. Uz pomoć društvenih medija mobilizirano je na početku 500 osoba koje su se okupile ispred zgrade Kantonalnog suda. Kada je priča sa pratećim slikama o protestima procirkulisala „mrežom“, to je bilo dovoljno da se u par sati pred zgradom Vlade TK nađe preko 2000 osoba. Nastavak priče sa uključenim agresivnim momentom protesta uglavnom svi znaju, jer su se tada uglavnom svi mediji angažovali da prikažu šta se to dešava u Tuzli.

     Društveni mediji su ovih dana preplavljeni različitim sadržajima i izvještajima sa „ratišta“ u Tuzli. Relevantnost i istinitost nekih od njih potpuno se dovodi u pitanje. Primjećeno je da su neki od tih sadržaja ubrzo uklonjeni sa društvenih mreža od strane oficijelnih administratora. Među sadržajima primjećuju se mnogi oni koji pozivaju na agresivan pristup, što nažalost proizvodi nemile scene koje možemo vidjeti na tuzlanskim ulicama. Proizvodi se mržnja prema policiji, postavljaju recepti za pravljenje Molotovljevih koktela, upute za obračunavanje sa policijom  uz upotrebu elemenata paintball zaštitne opreme itd.

Pomiješane reakcije

     Reakcije građana u vezi sa protestima su pomiješane. S jedne strane rijetko koja normalna osoba može podržavati žestoke sukobe policije i demonstranata u kojima su žrtve i jedni i drugi. Ipak su ti policajci, naše komšije i prijatelji koji imaju žene i djecu i rade za mizerne plate, najmanje krivi što po naređenju moraju stojati na „kiši“ kamenica, jaja i flaša i štititi  praznu zgradu Vlade TK zaštićeni samo štitom dok im noge gađaju demonstranti. A niko ne može podržavati i upotrebu sile policije nad demonstrantima. „Svaki oblik nasilja u cilju društvenih promjena ne može rezultirati poboljšanjem socijalnih, ekonomskih, kulturoloških, a ni etičkih vrijednosti društva“, upozorava profesor Enver Kazaz.

      S druge strane, narod više nema drugog načina da ukaže na svoje probleme osim na ovaj način, jer svi prijašnji civilizirani pokušaji završavali su bezuspješno, i sa arogancijom onih koji su na vlasti. Mnogi se slažu sa riječima novinara Vlastimira Mijovića koji kaže da su protesti i nemiri naš novi problem, te da za razliku od većine ostalih iz ovoga bi se moglo iznjedriti i nešto dobro, a to je u prvom redu kažnjavanje aljkave, korumpirane i nesposobne vlasti koja mora platiti svoj sramotni ceh.

Zakašnjela reakcija vlasti

     Primjećujemo da premijeri FBiH Nermin Nikšić i TK Sead Čaušević katastrofalno upravljaju krizom i svojim zakašnjelim javnim nastupima isključivo preko medija proizvode samo još veći bijes kod građana. Njihovi konkurenti se naslađuju ovim neuspjehom upravljanja kriznom situacijom i komuniciranjem, a građani se spremaju za nastavak protesta. Evidentno je koliko su se svi aktuelni političari u BiH udaljili od naroda i njihovih stvarnih problema, te totalno izgubili senzibilitet za iste,  jer su ih ovi dugoočekivani događaji dočekali potpuno nespremne. Toliko su izgleda bili opsjednuti samo svojim primarnim zadacima vezanim za određivanje upravnih odbora, direktorskih pozicija i odabiru izvođača tendera…

     U skladu sa izbornom kampanjom, sada svi javno daju podršku demonstrantima, te osuđuju prekomjernu upotrebu sile policije. A niko ne nudi realno rješenje za situaciju koja izmiče kontroli. U proteklim godinama, u vlasti TK, uglavnom sve političke opcije su participirale. I niko nije uspio rješavati nagomilane probleme ovog kantona, osim stvaranja dodatne dubioze. Jasno je da niko nema čarobni štapić i da može promijeniti stvari preko noći. Ali ko to u ovom trenutku može objasniti narodu koji je na ulici. I uostalom, ukoliko Vlada TK na čelu sa premijerom Čauševićem podnese kojim slučajem ostavku, pitanje je ko ima kapaciteta i hrabrosti da je naslijedi, a da donese nužno potrebne promjene.

Šta dalje?

     Ko stoji iza svega ovoga, ostaje da se vidi u narednom periodu. Bit će svakako interesantno ispitati kako je do sukoba došlo, ko stoji iza njih, te kome oni odgovaraju. Nema sumnje da je neko uspio iskoristiti tešku ekonomsku situaciju u TK, i radnike iskoristiti kao „topovsko đule“, zarad ostvarivanja vlastitih interesa. Izbori nam se bliže, a u proteklom periodu smo se uvjerili da su lideri političkih stranaka u BiH spremni na sve kako bi zadržali svoje trenutne pozicije. Takođe, interesantno će biti ispitati i ulogu međunarodne zajednice.

      Šta će biti dalje, teško je predvidjeti u kompleksnoj zemlji ili eksperimentu kao što je Bosna i Hercegovina.  Možda će biti najbolje nastaviti dobro pratiti „The Economist“, te njegovu sljedeću prognozu za našu zemlju jako ozbiljno shvatiti.

- NEPOVEZANOST TRŽIŠTA RADA I OBRAZOVANJA U BIH – Mogući načini rješavanja problema

education-jobs-L

Nepovezanost tržišta rada i obrazovnog sistema u Bosni i Hercegovini je problem koji je identifikovan u brojnim stručnim analizama, ali je s obzirom na trenutnu situaciju u našem društvu očigledno to da su svi ozbiljniji pokušaji rješavanja ovog problema prošli bez značajnijih poboljšanja, rezultata i napretka.

U ovom radu ću nastojati da predstavim moguće načine rješavanja problema sistemske neusklađenosti ponude i potražnje radne snage i predviđanja budućih potreba za kvalifikacijama i vještinama, kao i prijedloge mjera koje bi trebalo preduzeti kako bi obrazovni sistem brže odgovorio na potrebe poslodavaca i stvaranja kvalitetnog kadra koji može da odgovori na zahtjeve tržišta rada u BiH i EU.

Za čitanje i download kompletnog rada molim Vas kliknite OVDJE!

Kulturni i ekonomski značaj jednog od najstarijih i najposjećenijih događaja u BiH

NIK_6604-637x422

Vašar u Puračiću – Tradicija okupljanja, druženja, trgovanja i zabave stara preko stotinu pedeset godina

 

Jedno od rijetkih mjesta za izlaganje tradicionalnih bosanskih rukotvorina „zaboravljenog zanatstva“ – Za tri dana i do stotinu pedeset hiljada posjetilaca – Svetinja u koju se nikada nije diralo – Nužna promocija vašara kao dijela  bosanskog identiteta – Eufeminizirati konotativno značenje vašara kao nečega što je primitivno i malograđansko

Tradicionalni vašar u Puračiću je jedan od najstarijih i najposjećenijih događaja u Bosni i Hercegovini, gdje se već preko stotinu pedeset godina tradicionalno okupljaju, druže, trguju i zabavljaju ljudi iz raznih krajeva BiH i regiona.

Purački vašar danas  predstavlja jedno od rijetkih mjesta gdje možemo vidjeti i kupiti tradicionalne bosanske rukotvorine „zaboravljenog zanatstva” kao što su kovački i grnčarski proizvodi ili proizvodi od čiste vune, drveta i bakra. Ovaj iznimno značajan stari narodni skup daje krupno obilježje ukupnom životu stanovništva, ne samo Puračića i njegove okoline, već i šire regije, a naročito u privredno-trgovačkom smislu. Podatak da za tri dana vašara kroz Puračić prođe i do stotinu pedeset hiljada ljudi, govori da kupaca na ovom vašaru nikada ne nedostaje. Drugim riječima, trgovina na puračkom vašaru uvijek „cvijeta”.

Tako da tradicionalni vašar u Puračiću sigurno ima veliki kulturni i ekonomski značaj, prije svega za Puračić i njegovu okolinu, a dijelom i za cijelu Bosnu i Hercegovinu.

Tradicionalni vašar kao svetinja

Svake jeseni Puračić, sa dvadesetak sela koja gravitiraju oko njega, kao i brojni trgovci i gosti iz cijele Bosne i Hercegovine i regiona, tri dana žive u znaku tradicionalnog vašara. Vašar je za ovaj kraj uvijek bio i ostao svetinja u koju se nije diralo, jer sve što se ne može nigdje drugdje vidjeti, prodati ili kupiti, može na vašaru u Puračiću.

Ovaj vašar se održava u autohtonoj bosanskoj čaršiji Puračiću, staroj preko sedam stoljeća. U Puračiću danas živi oko četiri hiljade stanovnika. Za vrijeme vašara kroz tu istu čaršiju prođe i do stotinu pedeset hiljada ljudi.

Tačno se ne zna kada je održan prvi vašar u Puračiću. Prema jednom izvoru, purački vašar se prvi put spominje 1861. godine, dakle za vrijeme osmanske Turske vlasti. Već prvih godina, nakon dolaska Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu 1878. – 1879. godine, vašar je zvanično i dobio ovo ime.

Drugi izvor navodi da je sa otvaranjem pijace u Puračiću 1824. godine, tadašnja vlast ubrzo uvidjela njen značaj, pa se neko sjetio, da na godišnjicu, sredinom oktobra 1825. godine, organizuje godišnje dane pijace. To je urađeno u znak sjećanja kada je Puračić posjetio Husejn kapetan Gradaščević, radi svečanog otvaranja pijace. Od te godine, nastavljeno je sa organiziranjem godišnjih dana pijace. Te finalne pijace su se iz godine u godinu obogaćivale novom robom i načinom trgovine, pa su odmah ličile na vašar, ali se nisu zvale vašar. U vašarskom obilježju, na te finalne pijace, dolazili su karavani koji su donosili svilu, kadifu, nakite i raznorazne mirođije, da bi za tu prodatu robu na puračkoj pijaci kupovali so u Tuzli. Takvi karavani su u velikom broju dolazili iz Carigrada u dane godišnjih pijaca u Puračiću, da bi se do zime mogli vratiti nazad kući.

Tradiciju vašara u Puračiću prihvatili su svi koji žive u neposrednoj blizini i široj regiji kao svoju svetinju. Kažu da je iz tih razloga, za vrijeme Drugog svjetskog rata, u dane vašara rat  mirovao, jer su svi dolazili na vašar u Puračić. Vašar je u Puračiću uvijek trajao tri dana, i to 12, 13. i 14. oktobra, svake godine, i nikad mu se tradicija nije prekidala sve do posljednjeg rata na ovim prostorima. Nakon završetka zadnjeg rata tradicija vašera je nastavljena.

Zanemareni „čuvar od zaborava“ bosanske tradicije, kulture i identiteta

Iako je vašar u Puračiću ima funkciju „čuvara od zaborava“ bosanske tradicije, kulture i identiteta, o njemu se u medijima i u naučnim krugovima malo govori i obično se krivo poistovjećuje sa nečim što je primitivno i malograđansko.

Tradicionalni vašar u Puračiću je kao tema nedovoljno prisutan u medijima tuzlanskog kantona, a ostali mediji u BiH gotovo nikako o njemu ne izvještavaju. Ozbiljan profesionalni novinarski angažman u kojem bi se na pravi način prikazao kulturni i ekonomski značaj tradicionalnog vašara u Puračiću, uglavnom ne postoji.

I institucije vlasti pridaju minimalan značaj i pažnju vašaru u Puračiću, dok u isto vrijeme finansijski, promocijski, organizacijski podržavaju mnoge druge događaje. Ali s obzirom na „politiku tala“, koja je široko rasprostranjena u BH politici prilikom konačnih odluka o tome šta je to bitno a šta ne,  činjenica da vlast za ovako važan tradicionalni događaj uopšte ne mari, nas više i ne iznenađuje.

Nužan strateški pristup…

Nužno je da se shvati kulturni i ekonomski značaj tradicionalnog vašara u Puračiću, pomogne u njegovoj organizaciji, te se isti promoviše kao turistička atrakcija. Smatram da je primjena naučnih saznanja iz oblasti medijskog menadžmenta nužna kako bi se tradicionalni vašar u Puračiću promovirao kao dio bosanskog identiteta i kako bi mu se eufeminiziralo konotativno značenje nečega što je primitivno i malograđansko.  Potrebno je pospješiti kvalitetniju mas medijsku prezentaciju i promociju vašara kroz sve oblike tržišnih komunikacija i propagandne reklame.

Organizatori vašara trebaju uspostaviti kvalitetnu partnersku mrežu sa određenim subjektima i organizacijama koje bi pomogle u promovisanju, finansiranju, sponzorstvu i oglašavanju vašara. To se prije svega odnosi na mrežu partnera u medijskim organizacijama jer bi njihovi savjeti o komunikacijskim, kreativnim i media strategijama mnogo bi pomogli medijskoj promociji i prezentaciji vašara. Jako je važno uspostaviti partnerstvo i sa relevantnim institucijama vlasti.

Sve ovo bi uticalo na još kvalitetniju izgradnju organizacione strukture i strategije, te još veći uspjeh budućih vašara u Puračiću.

 

Nepotizam u BiH

nepotism

      „Sa tatom na funkciji do blistave karijere“Nepotizam je životni stil Bosanaca“, „Predloženi zakoni olakšavaju nepotizam“, „Nepotizmom protiv nezaposlenosti“, „Može li se stati u kraj skandaloznom nepotizmu“, „Do pozicija preko rodbine i partije“, „Konkursi za posao u državnoj službi postali farsa“„Zaustaviti praksu upošljavanja rođaka i prijatelja u BiH“, „Zbog nepotizma BiH prijeti odljev mozgova“,  Nepotizam – kancer svakog društva“… samo neki su od naslova koje svakodnevno možemo pronaći u medijskim izvještajima u BiH.

Državne institucije, javna preduzeća i javne ustanove u BiH = nepotizam

     Nepotizam (od latinskog: nepos, nepotis = nećak, potomak, unuci i italijanskog: nipote = nećak) je termin kojim se označava tip ponašanja najčešće nosioca političke, ekonomske, vojne ili neke druge moći, koji na osnovu svog povlaštenog položaja u hijerarhiji, favoriziraju članove svoje porodice ili prijatelje u odnosu na druge osobe, bez obzira na njihovu stručnu sposobnost kod zapošljavanja, davanja poslova ili dodjeljivanja nekih benificija.

     Pretražujući oficijelne web stranice postojećih državnih institucija, javnih preduzeća i drugih javnih ustanova u BiH ono što će vam sigurno odmah zapasti za oko je ponavljanje jednih te istih prezimena osoba koje rade u istima. I to uglavnom onih prezimena koja imaju naši dugogodišnji, i nikada (ne)zamjenjivi funkcioneri. Sasvim slučajno?

     Ne, nažalost, jer je nepotizam kao vrlo negativna društvena pojava vrlo raširen u BiH, a jako mu pogoduje naša klima podijeljenosti građana po vjerskoj i nacionalnoj liniji, te izuzetno loša ekonomska situacija. Možete i sami primjetiti da je danas jako teško identificirati sferu bosanskohercegovačkog društva u kojoj nepotizam nije duboko sistemski ukorijenjen.

     Zamislite samo situaciju koja bi nastala kada bi se napravila neka vrsta revizije radnih mjesta, a u kojoj bi svi oni koji su do pozicije došli na temelju rodbinsko-prijateljske veze ostali bez posla. Ja prosto ne mogu da zamislim tu apokaliptičnu krizu i paniku koja bi nastala, ali sigurno znam da bi država potpuno kolapsirala. Ko je za to odgovoran? Pošteno govoreći, zaista je malo onih koji su se u posljednjih 20 godina bavili politikom (ma šta pod ovom riječju podrazumijevali), a koji bi uopšte smjeli pomenuti riječ „nepotizam“. Jer sve što bi oni izgovorili u ovom kontekstu,  moglo bi biti lako iskorišteno protiv njih.

Carstvo nepotizma

     Nepotizam u je BiH prirodan i lak, a primjera je bezbroj oko nas. I kao što kaže Vladimir Arsenijević u tekstu „Nepodnošljiva lakoća nepotizma“, nepotizam je preživeo sve suprotstavljene ideologije i različite sisteme koji su se nizali jedan za drugim tokom čitavog dvadesetog veka da bi u današnjoj domaćoj verziji neoliberalnog ustrojstva naprosto eksplodirao. Toliko ga je da čovek naprosto ne zna odakle da krene. On je deo prirodnih ljudskih nagona, ali ujedno i kulturni fenomen koji vešto migolji kroz sisteme i ideologije. Praksa koju, satistički gledano, mnogo više ljudi primenjuje nego što otvoreno podržava. A to je čini praktično neuništivom.

     Upravo zbog činjenice što je upravo riječ nepotizam ta koja se poistovjećuje sa pokušajem „završavanja” bilo kakvog posla ili aktivnosti u BiH, pesimizam i osjećaj beskorisnosti, beznadežnosti, te besperspektivnosti je dostigao krajnje granice, posebno kod mladih ljudi u našoj zemlji. Teško se normalan čovjek može pomiriti sa sudbinom da mora preživljavati u sistemu gdje je na snazi ta iskrivljena nenormalna paradigma da zaposlenje, formiranje porodice, rješavanje stambenog pitanja i sve ostalo, direktno zavise od društvene pojave nepotizma. I najgore je što se ovdje se ne radi o nekim pojedinačnim slučajevima, nego o duboko ukorijenjenoj, naširoko rasprostranjenoj i krajnje zabrinjavajućoj pojavi ili pak deformaciji.

     A da to nije tako kako jeste, pa ne bi iz BiH odlazio toliko veliki broj mladih ljudi,  a među ovima što su ostali ne bi vladala tolika apatija, beznađe i defetizam svake vrste. U svakodnevnim susretu sa nepotizmom kontinuirano se doživljava spoznaja da ste višak u vlastitoj zemlji, jer je najmanje bitno to koliko si vrijedan i koliko znaš. Najbitnije je to koga znaš i „čiji si igrač“.

Krivi smo i mi

      Nepotizam nas unazađuje, koči i ne dozvoljava normalan razvoj  društva u kojem živimo, a ipak, što je najrazočaravajuće je činjenica da ga javnost u Bosni i Hercegovini prihvata kao nešto što je najnormalnije. Izgleda kao da nismo svjesni da  upravo ta naša ravnodušnost predstavlja najplodniji ambijent kako bi se nepotizam još više razvijao i kako bismo još više učinili „crnom” budućnost za našu djecu.

     Nepotizam kao životni stil je postao toliko uobičajen, široko rasprostranjen i opšteprihvaćen u gotovo svim sferama društva, da gotovo i nema nekih reakcija građana na njegovo bahato sprovođenje.  Ponašamo se kao da nas prosto zaboli za nepotizam, jer je on naša svakodnevnica uz korupciju, kriminal i ostale negativne stvari, a koje su našoj zemlji i omogućile epitet „apsurdistan“. Ne interesuju nas ni današnji najnoviji skandalozni slučajevi u vezi sa nepotizmom, jer znamo da ćemo već sutra čitati o novima koji će brzo zasjeniti ove prethodne.

     Analitičari se slažu da za građane nepotizam postaje gotovo uobičajena pojava, upravo zahvaljujući njegovom sistemskom neprocesuiranju. Istina je i da među građanima vlada opća letargija i da ne postoji bilo kakva kritična masa koja bi bila zainteresirana da promijeni bilo šta po ovom pitanju.

Loša kadrovska politka u BiH postala navika

     Na osnovu podataka koje je Centar za istraživačko novinarstvo prikupio iz 33 državna ministarstva, direkcije i agencije, u posljednjih pet godina najmanje 260 osoba je već radilo na pozicijama za koje je konkurs raspisan naknadno. One su prije raspisivanja konkursa već radile na tim radnim mjestima, po osnovu ugovora o djelu ili ugovora na određeno. Procedura zapošljavanja državu košta mnogo novca, a kandidate i vremena i novca.  Zamislite samo ogorčenje kandidata zbog uzaludno potrošenog vremena i novca, prvo na pripremu mnogobrojnih dokumenata za prijave na te farse od konkursa, a potom i za prisustvovanje na „fake“ intervjuima, pogotovo ako se isti održavaju u nekom udaljenom gradu.

     Loša kadrovska politka u BiH je nažalost postala navika, a direktna je posljedica višegodišnjih nepravilnosti i zloupotreba pri zapošljavanju, neregularno sprovedenih konkursa za prijem državnih službenika na svim nivoima vlasti i prijem zaposlenih u javna preduzeća.

     Nepotizam predstavlja jedan od najvećih, ako ne i najveći problem bosanskohercegovačke države, upravo zbog toga što kao rezultat proizvodi   nestručne i nekompetentne kadrove koji (ne)obavljaju poslove koji su od društvene važnosti. Dalje, ti kadrovi preferiraju i zapošljavaju „svoje kandidate” i tako se vrti u krug. A to je upravo zato što ovaj princip nikad nije bio kažnjiv. A sve ono  što na ovim našim prostorima može proći nekažnjeno i za što se neće odgovarati, rado se radi unatoč benignosti te prakse.

     Ono što običnog čestitog građanina ove zemlje još više boli, pored činjenice da su te osobe na pozicije došle preskočivši ogroman red i armiju nezaposlenih, jeste njihovo otvoreno podsmjehivanje drugima. Te osobe su se toliko osilile na svojim pozicijama da smatraju da su naprosto nedodirljivi,  a isto vrijeme sve bahatije sisaju državu kao krpelji. Na državnim jaslama lagodno žive uz redovna i ne tako mala primanja, a državnu kasu smatraju za „kravu muzaru“ za sebe i mali krug pohlepnih ljudi oko njih.

     A svi znamo otprilike kako te osobe obavljaju svoj posao. Zbog njihove nekompetentnosti trpimo već dugo godina nažalost  svi mi.
A oni ne samo da nemaju nikakvu samokritiku, nego su čak i uvjereni da sve znaju i da im ne treba nikakva dodatna edukacija. A kada dođe do problema, svi ostali su krivi, a nikako oni. Ti ljudi jednostavno ne znaju da ne znaju i da neispravno rade!

Idejna rješenja za borbu protiv nepotizma u BiH

     Grupa visokoobrazovanih mladića i djevojaka iz Srebrenika iz Udruženja građana „Justicia” Srebrenik demantira sumnje da mladi u BiH nemaju hrabrosti, a ni volje da krenu u borbu protiv nepotizma i korupcije u zapošljavanju. Oni su osnovali udruženje i počeli istraživati kako se ko zapošljava u njihovoj općini javno objavljujući njihova, ali i imena onih preko kojih su dobili posao. Već mjesecima zagorčavaju život partijskim funkcionerima u općini Srebrenik, njihovim kantonalnim šefovima, čelnicima administracije, novokomponovanim biznismenima i „uglednicima” s raznih nivoa koji, zahvaljujući pozicijama na kojima se nalaze, bez konkursa u državnu administraciju, ustanove i preduzeća  zapošljavaju članove svojih porodica.

     Glavni odbor Partije demokratskog progresa (PDP) usvojio je u maju Deklaraciju o borbi protiv nepotizma u institucijama i javnim preduzećima RS-a, kako bi se njenom primjenom vratilo povjerenje građana u institucije vlasti. U tom dokumentu se naglašava da svi izabrani i imenovani predstavnici vlasti ne mogu imati svoje bliske srodnike na rukovodećim mjestima, niti imati pravo na korištenje državnih subvencija i drugih povlašenih kredita, kao ni drugih pogodnosti u bilo kojoj oblasti u kojoj postoji mogućnost komercijalnog, odnosno tržišnog zadovoljavanja potrebe.

     Jedno od  rješenja svakako predstavlja i nova sistematizacija radnih mjesta  u državnim institucijama, javnim preduzećima i drugim javnim ustanovama u BiH kojom bi se reducirao jedan veliki broj nepotrebnih radnih mjesta. A u isto vrijeme organizovati, za one koji pretendiraju da ostanu na svojim pozicijama, jedan sveobuhvatni test znanja i sposobnosti, a koji bi bio dovoljan da se procijeni kvalitet i kompetentnost tih osoba. Također, ukinuti ili reducirati veliki broj uposlenih po raznoraznim odborima u institucijama i javnim preduzećima, razvlastiti raznorazne komisije, savjete i savjetnike, te smanjiti broj administrativnih radnika na svim nivoima, što bi automatski dovelo i do smanjenja broja sumnjivih zapošljavanja.

     U BiH ima toliko materijala u vezi sa nepotizmom da bi se možda trebao pokrenuti i jedan printani ili elektronski medij koji bi se bavio samo ovom materijom. Redakciju bi trebale činiti osobe koje odlučno stoje na stajalištu da ne žele da budu dio, žele da se bore protiv i žele da mijenjaju stvari s ciljem minimiziranja negativne društvene pojave – nepotizma.

     S obzirom da principi nepristranosti, neutralnosti i vrijednosti leže u osnovi funkcionisanja sistema svih uspješnih zemalja članica EU, a integracija BiH u društvo ovih zemalja je jedino (pa makar i deklarativno) zajedničko opredjeljenje svih naših političkih stranaka, mi onda moramo mnogo toga mijenjati kako bi se „uskladili“ sa ovim zemljama EU. Ovi principi postoje i neophodni su prije svega kako bi znanje, stručnost i sposobnost nadjačavali pristranost, nepotizam i druge oblike zloupotrebe pri raznim aktivnostima. Dakle, htjeli mi to ili ne, i u našoj zemlji mora doći vrijeme kada će se konačno početi uvažavati kvalitet, a prednost imati najkompetentniji i najbolji, te će oni biti izabrani i uspješno obavljati poslove od važnosti za BiH i njene građane.

Prati

Get every new post delivered to your Inbox.