Bajram – Puračić

Tekst objavljen u Tuzlanskom listu u decembru 2007. godine

HADŽIJSKI BAJRAM U 750 GODINA STAROJ ČARŠIJI PURAČIĆU

Nije to danas kao što je nekad’ bilo

U Puračiću, čaršiji koja je stara preko sedam stoljeća,  prva džamija je sagrađena 1672. godine. Bila je od hrastovog drveta i u njoj su tadašnji muslimani  klanjali i dočekivali bajrame. I danas se klanja i dočekuju bajrami na istom mjestu, ali u  novoj džamiji sagrađenoj 1921. godine


Želio sam saznati nešto više o tradiciji i običajima bosanskih muslimana i došao sam, naravno,  u Puračić. U čaršiji, koja još uvijek postoji, pokucao sam na vrata Zumre i Sulejmana Mujkića koji o tome mnogo znaju  i koji su mi u toplini svoga doma sa zadovoljstvom pričali o tome…


Sulejman ima sedamdeset i pet godina i kaže da pamti svoje odlaske u Mekteb, džamiju i bajrame od prije šezdeset i pet godina.

” Nije to danas kao što je nekad’ bilo. Prije je značaj toga svega bio puno veći, bilo je veće veselje, veće pripreme…

Nije bilo odjeće kao sada, nego mati nam snese šalvarice, košulje bez stasli širokih rukava, fesiće… Mi se tako obučemo i idemo u džamiju da klanjamo…

Prije je to bilo značajno nešto, jedno veliko zadovoljstvo i sreća i kod mladih i starijih. Pamtim, pa kod nas se skupi cijelo selo na sijelima, šergija drma, svira se, pjeva se…veselje jedno nevjerovatno.

Bio je narod veseli, zadovoljniji i sa manjom egzistencijom života i manjim standardom. Bilo je to nekako puno slađe “.

Kurban se prije klao  i dijelio bez vage i kurbandžije su meso dijelile otprilike. Kada se ovca ili govedče zakolje, meso se  sjeklo,  stavljalo na kožu i dijelilo na onoliko kamara koliko kurbandžija ima.

” I onda se jedan od njih okrene i pita “Čije je ovo meso?”. A drugi kaže tog i tog…i tako dok se nepodijeli svo meso. Onda se meso nosilo kući i dalje dijelilo… Moj je otac imao dvadeset i troje u jednoj kući. Večera za starije je bila za većom sinijom, a za nas mlađe za manjom…”

Pripreme za nadolazeće bajramske praznike u kući Mujkića su u toku.

” Pripremam baklavu, gulaš, ružicu, ćasku… Ima posla kada kada dolaze zetovi sa djecom.  Sada kada si star treba više vremena da se to sve uradi, ali kada čovjek voli i Bajram i običaje nije ni teško. Imam praunučadi dvoje i unučadi sedmero tako da će biti veselo u kući u četvrtak “, kaže Zumra.

“Treba tradiciju čuvati i njegovati.  Meni sada, sa 75 godina, kada kažeš Bajram,  to je za mene nešto veliko, najveće!

Bajram je nešto posebno i kod nas muslimana, je običaj i obaveza otići u džamiju za Bajram, a naročito je bitno pripremiti se da za bajram dadneš sadaku prije nego što uđeš u džamiju. Za vrijeme ramazanskog bajrama nesmiješ postiti da ne bi jeo ujutru. Sada za vrijeme hadžijskog bajrama trebaš da postiš dok se ne klanja Bajram… Obačaj je da se ide u džamiju jednim putem, a da se vratiš drugim…”

Za vrijeme rata Sulejman  je bio mujezin i mutevelija puračke džamije i puštao ezan. Za vrijeme nestanka struje učio je ezan naglas. Prema njegovim riječima prije je se više ljudi iz Puračića  odlazilo na Hadž i bilo je više hadžija. Nažalost,  danas su  gotovo svi oni umrli…

  1. No trackbacks yet.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: