Nije Irak zemlja obećana!

Tekst je objavljen u Tuzlanskom listu u oktobru 2007. godine


Nurija Begić, lukavčanin koji je bio na radu u ratu zahvaćenoj zemlji

NIJE IRAK ZEMLJA OBEĆANA!


U posljednje se vrijeme Lukavac sve više spominje kao grad iz kojeg odlaze   mnogi  ljudi da rade u Iraq ili  Afganistan. Prema nekim nezvaničnim informacijama iz Lukavca ih je otišlo oko 4000 hiljade. Šta ti ljudi ustvari tamo rade, kakva je situacija tamo i koja su njihova iskustva, pokušali smo doznati iz razgovora sa čovjekom  koji je već bio tamo.

Četrdesetrogodišnji lukavčanin Nurija Begić u Iraku je bio  godinu i po. Tamo je radio za američku firmu Dandy & Partners. Pitali smo ga da li je Irak zaista zemlja obećana, kako to tvrde mnogi koji su tamo?

“Šta vam je ljudi, nije Irak zemlja obećana. Nema dole para džaba. Dvanaest sati se radi svaki dan, a i ako ne radiš, moraš izgledati zaposleno. Realno gledajući, nije lijepo tamo.  Moraš svašta trpiti, da bi donio kući nešto novca. Dole sam trpio, što ovde ne bi   nikada!”

Nurija je prokomentirao i  izjave ljudi koji tvrde da im rad, za američke firme u Iraku, daje velike mogućnosti putovanja po svijetu.

” Sve su to gluposti, jer ništa od toga oni nisu vidjeli. Vidjeli su, ali iz aviona i sa aerodroma. Prilikom odlaska i dolaska boraviš na aerodromu, na ničijoj zemlji, i ti si tu niko i ništa. To je prostor od jedno stotinu metara i sa njega ti nema maknut nigdje, jer nemaš vize. Tu smo zajedno sa  srbima, kinezima, turcima i gledamo kroz prozore kako oni što imaju vize slobodno šetaju tamo gdje su  prodavnice, free shopovi, kafići… “

Što se tiče situacije u vezi sa ratom i sigurnošću radnika u Iraku, Nurija kaže da ona varira od kampa do kampa. U njegovom slučaju, ta situacija i  nije bila dobra.

” Ma rata ima! Ja sam bio u zapadnom dijelu Iraka i  kada tamo brale krenu padati minobacačke granate od 120mm, znale su padati svaku večer. Ljudi se pod krevet podvlače, lude…”

Da granate nisu jedini problem, govori i jedno opasno iskustvo koje je imao boraveći u Iraku.

“Vozio sam se s nekim amerikancima od Bagdada do Al Asada, 350 kilometara,  u autu. Stavili smo pancirke, šljemove i pitaju oni mene koju ću pušku. Ja za kalašnjikov odmah. Kažu oni,  vi balkanci samo to preferirate.  Metak u cijev i vozi se u autu,  pa nek bude šta bude. Sreća, ništa nije bilo.”

O odnosu između  amerikanaca i bosanaca u Iraku, Nurija kaže:

” Većini amerikanaca je stalo da nas “tisnu”, jer smo pametniji narod i znamo raditi bolje od njih. Mi im predstavljamo konkurenciju. Na deset amerikanaca, imaš jednog ili dva koji su dobri sa nama, a ostalo je…”

“Vratio sam se zato što mi je bilo dosta svega. Radio sam tri mjeseca sa arapima i ne bi više nikada. Ostao sam jedini bosanac, među arapima jordancima. Ti ljudi nemaju ponosa, nemaju ljudskosti u sebi…”

Da mu je bilo lijepo u Iraku i da je Irak zaista zemlja obećana, Nurija se ne bi nikada vratio iz nje.

  1. No trackbacks yet.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: