Posts Tagged ‘ BiH ’

Set fotografija_Lukavac

Povod za objavljivanje seta fotografija vezanih za Lukavac je vrlo jednostavan. Naime, svaki put kada se nađem u situaciji da radim na nekom projektu, veliki dio vremena, koncentracije i živaca izgubim na pronalasku fotografija vezanih za temu.

Zbog toga želim da probam barem djelimično pokušati poštedjeti muka sve one koji rade projekte koji su vezani za grad Lukavac. To je moj mali doprinos zajednici korisnika interneta koji će u mojim fotografijama, u najboljem slučaju, pronaći “onu pravu” ili barem pronaći inspiraciju kako da je sami učine.

Fotografije su nastale tokom rada kao novinar dopisnik za Tuzlanski list i volonter u Općini Lukavac. Za objaviti sam izabrao samo određene…one koje za mene predstavljaju dio objektivom zaustavljenog vremena i vezuju me za određena iskustva.


Set fotografija možete pogledati OVDJE!


Sanel Prelić polaže autorska prava na sve vlastite sadržaje.  Neovlašteno korištenje bilo koje fotografije, bez dozvole vlasnika autorskih prava, smatra se kršenjem autorskih prava i podložno je tužbi.

Projekat_Metodologija istraživanja

NACRT NAUČNE ZAMISLI ZA IZRADU PROJEKTA ISTRAŽIVANJA

iz predmeta Metodologija istraživanja


UTICAJ AERO ZAGAĐENJA INDUSTRIJSKIH SUBJEKATA NA ZDRAVLJE GRAĐANA  LUKAVCA


Kompletan rad možete pronaći ako kliknete OVDJE!


U krugu od samo par kilometara oko grada Lukavca su  locirana tri  velika industrijska subjekta. To su “Fabrika sode Lukavac” (fabrika za proizvodnju sode), “Fabrika cementa Lukavac” (fabrika za proizvodnju cementa), i “Koksno-hemijski kombinat” (kombinat za proizvodnju koksa i kemikalija). Oni su uvijek bili nosioci privrednog razvoja ovog grada.

Istovremeno su ti subjekti, zbog  kompleksne vrste tehnološkog procesa, i veliki zagađivači životne sredine.

U trci za profitom industrijski subjekti povećavaju proizvodnju, a sve manje posvećuju pažnju zaštiti životne sredine.

Aero zagađenje (zagađenje zraka) industrijskih subjekata uvijek je predstavljalo  problem za zdravlje stanovnika ovoga grada.

Aero zagađenje  nastaje kada koncentracije određenih štetnih tvari  (polutanata) dostignu razine koje uzrokuju njegovu toksičnost. Polutanti dospijevaju u zrak emisijom iz velikih industrijskih postrojenja.

Problem je dakle u složenosti industrijske proizvodnje, tj njenim činiocima industrijskim subjektima koji ne mogu naći rješenje u kojoj mjeri da proizvode, a da to ne utiče na zdravlje građana.

Momir Bjelanović-Mićo – kazandžija

Tekst je objavljen u Tuzlanskom listu u decembru 2007. godine

Slike teksta pogledaj OVDJE!


Veliki majstor svoga zanata Momir Bjelanović-Mićo

Valjevac kaže da je najbolji kazandžija, a meni je drago što su svi iza mene!


U Puračiću živi osamdestogodišnji Momir Bjelanović-Mićo. Veliki majstor svoga zanata, nadaleko poznat po rakijskim kazanima koje pravi šezdest i pet godina.

“Valjevac kaže da je najbolji kazandžija, a meni je drago što su svi iza mene! Da je on najbolji, ja ne bi morao u Rumenki čovjeku ponovio napraviti kazan koji je on radio.”

Ma kazani su za mene igračka!

Mićo je sa petnaest godina počeo da radi u kazandžijskoj radnji njegovog oca, jednoj od najstarijih u Bosni. Pomagao je , učio, a već u dvadesetoj godini dobro isklesao zanat . Tada je počeo da radi  kao mašinski bravar u mehaničkoj radionici u Koksari , a u slobodno vrijeme  pravio rakijske kazane.

“Ma kazani su za mene igračka! Radio sam industrijska postrojenja, sve vrste hladnjaka, generalne opravke bagera i buldožera, a ne postoje pumpe koje nisam radio. Radio sam svega u boga miloga, nema šta nisam radio!

U Koksari je bila azotara, koja je mahom od bakra i prokrona. Tu smo radili razne hladnjake i izmjenjivače toplote od bakra. Onda smo radili na izljevanju kliznih ležajeva za turbine. Tu sam bio neprikosnoven i  nisam imao premca.”

Kao interesantan detalj, dok je radio u Koksari, izvaja:

“Radio sam posudu za kisikanu Rajlovac. Svi su odustali od tog posla pa i  Energoinvest. Trebalo je spojiti mesingane cijevi sa čeličnim cijevnim zidom.  Uzeo sam kastolinove elektrode iz Švicarske, koje spajaju i čelik i bakar i  ja sam to i uradio. Kada je to završeno, pozvan sam  u hotel Tuzla da proslavimo to . Mene je u međuvremenu neka gripa smlavila, nisam bio nizašta. Tako da nisam bio tu, iako je se na moje ime sjedilo.”

“Dokazao sam im da mi u Bosni radimo najbolje i najkvalitetnije kazane”

Za vrijeme rata Mićo je bio u Srbiji, gdje je radio ono što najbolje zna.

” U Srbiji sam ostavio u amanet dosta kazana, dok sam tamo radio . Dokazao sam im da mi u Bosni radimo najbolje i najkvalitetnije kazane u svijetu, a ne samo u Jugoslaviji.

Radio sam u Temerinu, kod Novog Sada, kazan od 650 litara. Desetak mojih kazana je otišlo u okolinu Bijeljine… “

Od kada je došao u Puračić, 1997.godine, Mićo ima posla preko glave. Njegov kazan vrijedi 4.500 KM, a narudžbe non stop pristižu. Kazani idu  u  sve krajeve Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske… pa čak i u Ameriku.

” Radio sam kazan i  za amerikanca koji je bio u bazi u Tuzli. Ja sam mu ga kalaisao 99% kalajem. Tu on može komotno da pravi destiliranu vodu. Ma bio je prezadovoljan. On je kazan u  kontajner, na brod i pravo u Kaliforniju…Valjda je do sada stigo’ sebi napraviti najbolji viski na svijetu u mom kazanu!

(Dodatak – tekst box)

Dok neko mašinom jednu smota, Mićo trideset bez mašine

“Cijevi koje su bile prave, a koje smotam, radim na prirodan način. Naspem vodu i pijesak u cijev i ostavim da se stalože. Voda mora biti starija. Onda to svežem najlonom i stavim u zamrzivač. Sutradan je ono smrzlo i ja ga onda smotam. Taj dio je omekšan, ali kada ga ja sredim i on je tvrdi.

Dok neko mašinom jednu smota, ja ću trideset bez mašine.

Niom Amidža – kolekcionar

Tekst objavljen u Tuzlanskom listu u decembru 2007. godine

Slike teksta (obavezno!) pogledaj OVDJE!


Strastveni kolekcionar starina Omerčić Nijaz zvani Niom Amidža iz Lukavca

ALI  ŠTA ĆU KADA VOLIM!

Zaista su rijetki  ljudi u BiH koji su toliki strastveni zaljubljenici u starine kao pedesetogodišnji Omerčić Nijaz zvani Niom Amidža iz Lukavca.

Ovog čovjeka privlači sve što je staro. Ima stare lampe, pegle, niklovane usisivače, jedno pet starih radio aparata, sedamdeset godina star džubox visoki sjaj, preko stotinu godina staru mašinu za šivenje i muzičku harmoniku, dva točka koja je kupio na Trebeviću i koja su ista kao iz filma Ben Hur… i vjerujte mi još mnogo toga.

Ipak najveća vrijednost koju posjeduje su  Old Tajmeri. Ima ih trideset i  najvjerovatnije  je, po broju Old Tajmera, najveći kolekcionar u BiH.

Osamdeset posto auta su u voznom stanju. Kada bi sabrali sve godine ovih Niomovih “ljepotana”,  oni bi zajedno imali oko 1000 godina. Cijena svega toga što posjeduje Omerčić Nijaz je zaista neprocijenjiva…

“Od 88’ sam se počeo baviti ovim hobijem. Krenuo sam prvo s folcikama i strastveni sam zaljubljenik u folcike, zbog toga što se na tim autima mogu kojekakve atraktivne prepravke i nadogradnje uraditi.

Imao sam vlastitih  10-15 folcika i onda kada je AJFOR  došao na naše područje, prva auta koja su oni počeli uzimati su bile folcike. Sticajem okolnosti čuli su za mene i počeli su dolaziti kod mene, tako da sam im ja prepravljao, održavao…kabriolete radio, široke gume ubacivao…

Sjećam se da sam prvu folciku u ratu uradio. Granate padaju, a ja kad dođe struja elektrodama varim i pravim bagija. Tako sam je  dobro uradio da se Ajforac toliko zainatio da je kupi… i daj i daj i… morao sam mu je na kraju prodati…

I tako sam polako počeo sa ovim starim autima da radim i da ih kupujem.  Narod me pita što to toliko kupujem . Ja  im kažem  “ljudi,  pa nisu to farmerke da će se sada pojaviti jedne i opet nove  za dva mjeseca. Ova auta se pojavljuju jednom i gotovo, više se ne pojavljuju.”

Najvrijedniji Niomovi ljubimci su Opel Kapiten 38’ godište, Opel Rekord 1700 P1, Princ 1000 68’ godište, Pežo 404 68’ godište, Taunus 12, Reno Major 66’ godište, Mercedes Reponja 66’ godište, Mercedes 116 SEL, Mercedes 108…

” Imam Moskvića 407 koji vodi porijeklo od jednog generala iz Goražda. Dvije godine sam se “natezao” s čovjekom da ga kupim, pa lagao, pa poturao ljude kao hoće ga za dijelove…i dok nije jednom “čučno” i rekao hajde kad si toliko uporan evo ti ga… Karakteristično za to auto je da ima u sebi tzv. lampaš radio i kad bi ga sada upalio u Lukavcu proradio bi u Doboju ili Žepču…

Imam i Volgu 60’ godište koju  sam našao u Nahorovom selu u zemunici koja je iskopana u brdu, a gore su bile rudarske trake, zemlja, balvani… dva balvana su istruhla i pala na nju, ali pošto je tvrda i masivna ništa je nije oštetilo. Za nju je karakteristično da ima volan od irvasovog roga…”

Ipak od svih auta koje Niom posjeduje dva mercedesa plijene najveću pažnju. U jednom se lično vozio predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Branko Mikulić, a u drugom još uvijek nije niko.

“Mercedes Branka Mikulića je veoma atraktivan zbog toga što ima dosta niklovanih dijelova. Sve je na njemu originalno, ništa na njemu nije rađeno…

Policajac koji ga je dužio, lično ga je dovukao meni. Dva tri mjeseca smo vodili pregovore. Na jedvite jade mi ga je prodao samo iz razloga…  kaže on meni znaš šta znači ovakvo auto držati u Sarajevu na ulici. Poprilično sam ga platio…

Ovaj drugi Mercedes  je 123-ka  79’ godište ocarinjen, porez plaćen, nikada nisu table na njemu bile…i  on je specijalno za mog sina, čeka da ga on naslijedi. Zamislite kolika će mu cijena biti za 20 godina…

Želja mi je da imam ajkulu Bs 21. Nemam je, dvije prilike sam izgubio ali sam ponovo sam  tragu. Neku noć, kada sam pošao kod ženinih, čovjek izleti sa ajkulom BG tablice.  Ja odmah  za njim.  Blicaj,  blicaj,  dok ga nisam skrenuo. Dobio sam adresu kome da se javim u Beograd, pa će nadam se biti i jedna ajkula u mom vlasništvu.”

Najveći problem s kojim se Niom susreće je nedostatak garažnog prostora.

” S obzirom da je Cementara blizu cement mi non stop sipa po autima, a u dodiru s rosom zacementira se sve. Ja sam najveći potrošač sirćeta u BiH,  jer se jedino sirćetom može skinuti ova cemantna prašina sa auta. Tražio sam komad zemlje da mi daju za aute, ali  kod nas nažalost nema niko sluha za to. Mi nemamo izraženu kulturu prema starinama i sve to bacamo na otpad.

Samo da su auta oko mene mogao bi ih sačuvati, ali ovako je teško.

Dva veoma atraktivna i veoma na cijeni Audija 60-ke koji su proizvedeni u 44 000 primjeraka  su mi obili i otvorili haubu i macolama razbili blokove i vadili motore. Vjerujete li mi da sam plakao kada sam vidio šta su mi uradili…”

“Jest da je skup i zahtjevan, ovaj hobi je jako zanimljiv. Sve ovo radim samo iz ljubavi, a ne iz neke finansijske koristi.Ja se odmaram kada radim auta i oko auta. Meni je dan od 24 sata malo, kada ga provodim radeći na autima. Najdraže mi je kada se na kapiji pojavi neki tinejdžer koji me pita da mu pokažem neko auto. Onda bi cijeli dan, ako treba ostavio, da mu pričam, pokažem i objasnim sve oko auta i  da tako  stekne ljubav i postane zaljubljenik u auta dok je mlad…

I želja mi je da u saradnji sa opštinskim vlastima  napravim jednom godišnje  izložbu Old Timera u Lukavcu. Ja ne bi ništa prodavao, samo bi jedno 10 ekstra sređenih auta izložio da ljudi vide i sami se uvjere u ljepotu i vrijednost ovih auta… “

(dodatak -Tekst box)

Osim Old Timera Niom je pasionirani zaljubljenik i u replike auta koje je vrlo teško naći i koji su unikati. Prosječna vrijednost ovih replika je 50 eura.  Nalazi ih na razne načine. Donose  mu ih ljudi  donese iz Austrije, Njemačke, Egipta…

“Sada sam toliko i u te igračke  zarazio da i tu polijepo para dajem. Ali šta ću kada volim…”

Muhamed Tinjić – lovac

Tekst objavljen u Tuzlanskom listu u oktobru 2007. godine


Muhamed Tinjić, možda najstariji aktivni lovac u BiH

“Prije je bilo toliko divljači, da nemal’ pa za noge zakačaju”


U Puračiću živi jedan čovjek koji je možda najstariji aktivni lovac u BiH. Njegovo ime je Muhamed Tinjić i ima osamdeset i šest godina. Radi se o puračkoj živoj legendi koja se lovom  bavi od 1937.godine. Sedamdeset punih godina!

Nije bilo lako postati lovac u ono vrijeme, pa još sa samo šesnaest godina.


” Sa šesnest godina, u to doba nije se izdavala lovačka dozvola. Kada smo moj otac, rahmetli Sadik, i ja otišli u Tuzlu, kod tadašnjega predstojnika stare Jugoslavije, on nas je odbio.  Rekao je da ja nemogu  dobiti oružje, jer sam mlad i  nisam odslužio vojsku”, započinje svoju priču osamdesetšestogodišnji Muhamed.

A predstojnik, i ne bi bio predstojnik, da nije pronašao neko rješenje. Pitao je Muhamedovog oca da li on ima oružje,a  ovaj odgovorio da ima dvocijevku.

“Eh onda možemo ovako napraviti, kaže nama predstojnik. Ti ćeš njemu dati svoju pušku kao poklon, pa ćemo mi njemu izdati dozvolu, a sebi traži ponovo drugu… jer ti možeš dobiti dozvolu, a on ne može. Tako je bilo, tako smo napravili, i  ja sa šesnaest godina dobijem oružni list. Iste godine se i oženim. “

Tada je u okviru čitavog tuzlanskog sreza, u  lovačkom društvu ” Konjuh Zelenboj” Tuzla bilo ukupno 45 lovaca. Među njima i tri  puračaka: Mehmed Kadirić,Blagota Kakić i Muhamed Tinjić.

“Često puta smo se družili u tuzlanskoj kafani “Lovac”. Bio je tada i Murat beg Zaimović, Mujo Mujezinović, Mot Karlo, beg Bjeljenac… Toliko smo se pazili, kao braća  smo bili. Družili smo se, volili, i jedva čekali da se sastanemo.”

Što se tiče ulova i trofeja, Muhamed kaže, da je ulovio dva vuka, dva jelena za vrijeme NDH, te mnoštvo sitne divljači kao što su fazani, lisice, zečevi… Na pitanje koja je razlika između nekadašnje i sadašnje situacije u lovištima odgovara:

“Ne bi se mogao nikako usporediti tadašnji i sadašnji lov. Jer, prije je bilo toliko divljači, da nemal’ pa za noge zakačaju. Bilo je toga po šumi koliko hoćeš. Rat je učinio svoje i sada je toga puno manje.”

Muhamed je lovio po svim bosanskohercegovačkim planinama, a ipak najviše po Majevici, Konjuhu i Ozrenu.  U lov je išao uglavnom pješice.

” Najviše sam išao u lov radi rekreacije, druženja i zdravog duha, a ne isključivo da bi nešto ulovio. Rusak na leđa, hranu i pješice u prirodu… Jer lovac koji voli prirodu, taj voli i ljude… da se druži sa njima.”

Prošle nedjelje je otvoren lov na zeca, fazana i lisicu. Muhamed je naravno bio u lovu sa prijateljima lovcima iz lovačkog društva “Svatovac”.

” Ma idem i sada u lov, bez ikakvih problema. Imam osamdeset i šest godina, ništa me ne boli, ne trošim nikakve lijekove… izlazim sa društvom lovcima i tako…”

Na pitanje, šta misli o tome da li u BiH ima neki lovac koji je stariji od njega, odgovara:

“Ja mislim da sam najstariji lovac u republici.Mislim da jesam. A  ako ima starijih od mene neka se jave!”

Katolički Božić

Tekst objavljen u Tuzlanskom listu u decembru 2007. godine


TRADICIONALNI BOŽIĆNI OBIČAJI U BISTARCU

Danas djeca žive u izobilju, imaju svega i nemal im je svaki dan Božić… Prije je bilo puno veselije


Uoči ovogodišnje Badnjice i Božića bili smo u  Bistarcu, i posjetili kuću Kate i Petra Mijatovića koji su nam kao istinski katolici sa zadovoljstvom pričali o nastupajućim božićnim praznicima i  običajima.

Petar zvani Pero ima šezdeset i devet godina i dobro  pamti kako su se Božići dočekivali kada je još bio dijete.

” Prije je to bilo strožije…nema jesti dok se Bogu ne pomoliš. Nas je bilo devetero djece u kući i kada se stavi na sto posna večera, dvoje djece koje roditelji odaberu, donosila su veliku šerpu u kojoj je bila gibanica.

I djeca ulaze na vrata i kažu: ” Hvaljen Bog, sretna badnjica…”  i stavljaju tu gibanicu pred roditelje.  Onda poljubiš majku,  oca i ostalu braću i sestre… Tako je to hodalo prije, a danas rijetko da se praktikuju ti običaji “.

O tome koja je razlika između nekadašnjih i sadašnjih dočekivanja Božića,  Pero kaže:

” Prije je značaj  bio puno veći. Poštovalo se više, cijenilo se više… A da ti pravo kažem, dok je se to poštovalo i bilo je reda nekakvog.

Prije je bilo više djece i djeca su se više radovala božiću i uskrsu. A danas djeca žive u izobilju, imaju svega i nemal im je svaki dan božić… Prije je  bilo puno  veselije. Kolo je znalo igrati do dva do tri sata naveče ovde kod škole u Bistarcu. “.

A supruga Kata dodaje:

” Svi su bili u našoj nošnji i cure i momci…a lijepo izgledaju svi u toj nošnji. Prije se nosila ova naša tradicionalna nošnja koja je sve ručni rad sa čemberom, košulje sa lijepim izrađajima, tkanica što se opaše oko struka, čerma sa zlatnim vezom, dukati i načelo i na nošnju…

Pa momci prate djevojke do kuće. Tada su vremena bila strožija i nisu momci smjeli ući djevojkama u kuću. Ali ja kažem, ova su vremena bolja za omladinu “.

Prije rata, Kata je gostovala u emisiji “Znanje imanje” i izabrana je za najljepšu ženu u tradicionalnoj narodnoj nošnji.

“Ovi moji Bistarčani kažu meni “otet će ti bolan ženu”, a ja njima kažem “hajde kada valja meni, neka valja i drugom”.

U svakoj istinskoj katoličkoj obitelji pred nastupajuće božićne praznike posla je preko glave. Pripremaju se razna jela, kolači… Tako je i u kući Mijatovića.

” Kao i svake godine, obavezno za badnjicu pripremam posnu večeru. Pravim  grah zvani pava na gusto, od kupusa prokolu, gibanicu sa orasima i pekmezom od jabuka…Upaliti ćemo tri svijeće u posudi sa pšenicom i uz molitvu sa našim najbližim dočekati božić “, kaže Kata.

” Posno će se jesti do ponoći u ponedjeljak. Tada se ide na pomoćku u crkvu i onda posle se dolazi kući, čestita se božić, zdravi se  i ko može jede i meso, pečenicu, keške od pšenice sa pilećim mesom, sarmu, supe, raznovrstne kolače, salnjaci, šapice… “, kaže Pero.

I na kraju razgovora Pero poručuje:

” Običaje treba nastaviti cijeniti i poštovati, bez obzira o kojoj religiji je riječ, jer  ako si pošten čovjek, pravilno razmišljaš i zrelo razmišljaš, nikakve veze nema šta si ti po vjeroispovjesti ili šta sam ja… važno je samo da li si dobar i pošten čovjek “.

Bajram – Puračić

Tekst objavljen u Tuzlanskom listu u decembru 2007. godine

HADŽIJSKI BAJRAM U 750 GODINA STAROJ ČARŠIJI PURAČIĆU

Nije to danas kao što je nekad’ bilo

U Puračiću, čaršiji koja je stara preko sedam stoljeća,  prva džamija je sagrađena 1672. godine. Bila je od hrastovog drveta i u njoj su tadašnji muslimani  klanjali i dočekivali bajrame. I danas se klanja i dočekuju bajrami na istom mjestu, ali u  novoj džamiji sagrađenoj 1921. godine


Želio sam saznati nešto više o tradiciji i običajima bosanskih muslimana i došao sam, naravno,  u Puračić. U čaršiji, koja još uvijek postoji, pokucao sam na vrata Zumre i Sulejmana Mujkića koji o tome mnogo znaju  i koji su mi u toplini svoga doma sa zadovoljstvom pričali o tome…


Sulejman ima sedamdeset i pet godina i kaže da pamti svoje odlaske u Mekteb, džamiju i bajrame od prije šezdeset i pet godina.

” Nije to danas kao što je nekad’ bilo. Prije je značaj toga svega bio puno veći, bilo je veće veselje, veće pripreme…

Nije bilo odjeće kao sada, nego mati nam snese šalvarice, košulje bez stasli širokih rukava, fesiće… Mi se tako obučemo i idemo u džamiju da klanjamo…

Prije je to bilo značajno nešto, jedno veliko zadovoljstvo i sreća i kod mladih i starijih. Pamtim, pa kod nas se skupi cijelo selo na sijelima, šergija drma, svira se, pjeva se…veselje jedno nevjerovatno.

Bio je narod veseli, zadovoljniji i sa manjom egzistencijom života i manjim standardom. Bilo je to nekako puno slađe “.

Kurban se prije klao  i dijelio bez vage i kurbandžije su meso dijelile otprilike. Kada se ovca ili govedče zakolje, meso se  sjeklo,  stavljalo na kožu i dijelilo na onoliko kamara koliko kurbandžija ima.

” I onda se jedan od njih okrene i pita “Čije je ovo meso?”. A drugi kaže tog i tog…i tako dok se nepodijeli svo meso. Onda se meso nosilo kući i dalje dijelilo… Moj je otac imao dvadeset i troje u jednoj kući. Večera za starije je bila za većom sinijom, a za nas mlađe za manjom…”

Pripreme za nadolazeće bajramske praznike u kući Mujkića su u toku.

” Pripremam baklavu, gulaš, ružicu, ćasku… Ima posla kada kada dolaze zetovi sa djecom.  Sada kada si star treba više vremena da se to sve uradi, ali kada čovjek voli i Bajram i običaje nije ni teško. Imam praunučadi dvoje i unučadi sedmero tako da će biti veselo u kući u četvrtak “, kaže Zumra.

“Treba tradiciju čuvati i njegovati.  Meni sada, sa 75 godina, kada kažeš Bajram,  to je za mene nešto veliko, najveće!

Bajram je nešto posebno i kod nas muslimana, je običaj i obaveza otići u džamiju za Bajram, a naročito je bitno pripremiti se da za bajram dadneš sadaku prije nego što uđeš u džamiju. Za vrijeme ramazanskog bajrama nesmiješ postiti da ne bi jeo ujutru. Sada za vrijeme hadžijskog bajrama trebaš da postiš dok se ne klanja Bajram… Obačaj je da se ide u džamiju jednim putem, a da se vratiš drugim…”

Za vrijeme rata Sulejman  je bio mujezin i mutevelija puračke džamije i puštao ezan. Za vrijeme nestanka struje učio je ezan naglas. Prema njegovim riječima prije je se više ljudi iz Puračića  odlazilo na Hadž i bilo je više hadžija. Nažalost,  danas su  gotovo svi oni umrli…

%d bloggers like this: