Posts Tagged ‘ novinarstvo ’

Bajram – Puračić

Tekst objavljen u Tuzlanskom listu u decembru 2007. godine

HADŽIJSKI BAJRAM U 750 GODINA STAROJ ČARŠIJI PURAČIĆU

Nije to danas kao što je nekad’ bilo

U Puračiću, čaršiji koja je stara preko sedam stoljeća,  prva džamija je sagrađena 1672. godine. Bila je od hrastovog drveta i u njoj su tadašnji muslimani  klanjali i dočekivali bajrame. I danas se klanja i dočekuju bajrami na istom mjestu, ali u  novoj džamiji sagrađenoj 1921. godine


Želio sam saznati nešto više o tradiciji i običajima bosanskih muslimana i došao sam, naravno,  u Puračić. U čaršiji, koja još uvijek postoji, pokucao sam na vrata Zumre i Sulejmana Mujkića koji o tome mnogo znaju  i koji su mi u toplini svoga doma sa zadovoljstvom pričali o tome…


Sulejman ima sedamdeset i pet godina i kaže da pamti svoje odlaske u Mekteb, džamiju i bajrame od prije šezdeset i pet godina.

” Nije to danas kao što je nekad’ bilo. Prije je značaj toga svega bio puno veći, bilo je veće veselje, veće pripreme…

Nije bilo odjeće kao sada, nego mati nam snese šalvarice, košulje bez stasli širokih rukava, fesiće… Mi se tako obučemo i idemo u džamiju da klanjamo…

Prije je to bilo značajno nešto, jedno veliko zadovoljstvo i sreća i kod mladih i starijih. Pamtim, pa kod nas se skupi cijelo selo na sijelima, šergija drma, svira se, pjeva se…veselje jedno nevjerovatno.

Bio je narod veseli, zadovoljniji i sa manjom egzistencijom života i manjim standardom. Bilo je to nekako puno slađe “.

Kurban se prije klao  i dijelio bez vage i kurbandžije su meso dijelile otprilike. Kada se ovca ili govedče zakolje, meso se  sjeklo,  stavljalo na kožu i dijelilo na onoliko kamara koliko kurbandžija ima.

” I onda se jedan od njih okrene i pita “Čije je ovo meso?”. A drugi kaže tog i tog…i tako dok se nepodijeli svo meso. Onda se meso nosilo kući i dalje dijelilo… Moj je otac imao dvadeset i troje u jednoj kući. Večera za starije je bila za većom sinijom, a za nas mlađe za manjom…”

Pripreme za nadolazeće bajramske praznike u kući Mujkića su u toku.

” Pripremam baklavu, gulaš, ružicu, ćasku… Ima posla kada kada dolaze zetovi sa djecom.  Sada kada si star treba više vremena da se to sve uradi, ali kada čovjek voli i Bajram i običaje nije ni teško. Imam praunučadi dvoje i unučadi sedmero tako da će biti veselo u kući u četvrtak “, kaže Zumra.

“Treba tradiciju čuvati i njegovati.  Meni sada, sa 75 godina, kada kažeš Bajram,  to je za mene nešto veliko, najveće!

Bajram je nešto posebno i kod nas muslimana, je običaj i obaveza otići u džamiju za Bajram, a naročito je bitno pripremiti se da za bajram dadneš sadaku prije nego što uđeš u džamiju. Za vrijeme ramazanskog bajrama nesmiješ postiti da ne bi jeo ujutru. Sada za vrijeme hadžijskog bajrama trebaš da postiš dok se ne klanja Bajram… Obačaj je da se ide u džamiju jednim putem, a da se vratiš drugim…”

Za vrijeme rata Sulejman  je bio mujezin i mutevelija puračke džamije i puštao ezan. Za vrijeme nestanka struje učio je ezan naglas. Prema njegovim riječima prije je se više ljudi iz Puračića  odlazilo na Hadž i bilo je više hadžija. Nažalost,  danas su  gotovo svi oni umrli…

Advertisements

Pravoslavni Božić

Tekst objavljen u Tuzlanskom listu u januaru 2008. godine


Pravoslavni Božić u Bistarcu

Nije više isto kao prije, nije…prije je bilo puno,  puno veselije i  radovalo se brate više Božiću


Uoči ovogodišnje Badnjice i Božića bili smo u  Bistarcu, u posjeti kući osamdesetogodišnje Đurđije Dragičević koja nam je kao istinski pravoslavac sa zadovoljstvom pričala o nastupajućim božićnim praznicima i  običajima.

Đurđiju smo zatekli u veselom prazničkom raspoloženju kako zajedno sa svojim najbližim,   sinom Miladinom, snahom Zorom i unukom Draganom peče božićnu pečenicu.

“Danas je badnjica i jede se posna hrana, grah, riba, sarma posna… a obavezno se peče pečenica za sutra.

Na badnji dan se siječe badnjak.  Većinom je to cerovo drvo i običaj je da ga siječe jaki momak koji  ode u šumu i samo tri puta treba udariti sjekirom u drvo da bi ono palo. Više se ne smije udarati sjekirom.

Prije su u kućama bila ognjišta, pa se to drvo unese u kuću i stavi se na ognjište. Vatra se naloži uz to i to se ne pomiče nego vatra gori uz to “, kaže Đurđija.

Ujutru na dan Božića  u kuću dolazi takozvani “položaj” ili “polaznik”, osoba bliska porodici koja je pozvana da bi čestitala  Božić…

” I položaj dira onaj badnjak, one varnice lete na sve strane i onda blagosilja riječima:

“koliko varnica, toliko zdravlja i veselja, i žita i rođenja i pšenice i  dječice”… Doručkuje se i posjedi sa položajem a kada on krene obavezno se i daruje “.


Prije je bilo puno,  puno veselije

O tome koja je razlika između nekadašnjih i sadašnjih dočekivanja Božića,  Đurđija kaže:

” Nije više isto kao prije, nije…prije je bilo puno,  puno veselije i  radovalo se brate više Božiću. Sada je svaki dan božić, djeca  imaju sve. Prije je bilo veće veselje i djeca su se više radovala božiću… Sjećam se,  pa za nas je bilo veselje to što nam je  za Božić dozvoljeno sjesti sa starijim i popiti kafu “.

Prema njenim riječima posebno zadovoljstvo za djecu je prije  predstavljala ceremonija unošenje slame u kuću na badnji dan uoči božića

“I onda djeca idu za tim domaćinom što unosi slamu i pijuču ko’ pilići…Stavi se u tu slamu bombona, oraha… i djeca čaprkaju i traže to po toj slami… Nama je to bilo veselje i sreća, a današnjoj djeci koja to imaju svaki dan, ništa više nije interesantno”.

“Ko’ na Božić ujutru”

” Nas je bilo dvanaestero u kući. Ujutru se rano ustane, napravi se svakakve hrane…kao što kaže izreka “ko’ na Božić ujutru”… Obavezno prvo na sofru ide “česnica” i suhi sir, pa tek onda ostalo…

Česnica je prema Đurđijinim riječima tradicionalna pogača u koju se stavlja gvozdena novčanica .

” I onda ujutru domaćin i ako ima još muškaraca u kući okreće, izlomi i podjeli česnicu. Kome se desi da mu prispije  komad u kome je gvozdena para kaže se da će biti sretan tokiom čitave godine. Kada se sve to obavi,  onda onaj koji ima krave, volove, ovce  ide da ih pusti napolje. Nosi se tri svijeće, zapale na prag štale i puštaju se goveda da prođu tim putem. Nose se i kadenci i pokadi se bezbeli,  da bi i  goveda bila zdrava cijelu godinu…”

A veče je bilo rezervisano za omladinu…

“Na božić uveče omladina se sastajala… tamburice, violine, šargije sviraju…veselje jedno nevjerovatno je tada bilo… A bila je to i  prilika da se momci i cure sastanu, ali nije bilo kao sada. Momak i cura hodaju samo putem gdje ih neće roditelji vidjeti…”

Na našu žalost napuštamo veselu atmosferu koju je na Badnjak priredila porodica Dragičević uz čvrsto obećanje da ćemo navratiti sutra. Na pečenicu i domaću rakiju naravno…

Nije Irak zemlja obećana!

Tekst je objavljen u Tuzlanskom listu u oktobru 2007. godine


Nurija Begić, lukavčanin koji je bio na radu u ratu zahvaćenoj zemlji

NIJE IRAK ZEMLJA OBEĆANA!


U posljednje se vrijeme Lukavac sve više spominje kao grad iz kojeg odlaze   mnogi  ljudi da rade u Iraq ili  Afganistan. Prema nekim nezvaničnim informacijama iz Lukavca ih je otišlo oko 4000 hiljade. Šta ti ljudi ustvari tamo rade, kakva je situacija tamo i koja su njihova iskustva, pokušali smo doznati iz razgovora sa čovjekom  koji je već bio tamo.

Četrdesetrogodišnji lukavčanin Nurija Begić u Iraku je bio  godinu i po. Tamo je radio za američku firmu Dandy & Partners. Pitali smo ga da li je Irak zaista zemlja obećana, kako to tvrde mnogi koji su tamo?

“Šta vam je ljudi, nije Irak zemlja obećana. Nema dole para džaba. Dvanaest sati se radi svaki dan, a i ako ne radiš, moraš izgledati zaposleno. Realno gledajući, nije lijepo tamo.  Moraš svašta trpiti, da bi donio kući nešto novca. Dole sam trpio, što ovde ne bi   nikada!”

Nurija je prokomentirao i  izjave ljudi koji tvrde da im rad, za američke firme u Iraku, daje velike mogućnosti putovanja po svijetu.

” Sve su to gluposti, jer ništa od toga oni nisu vidjeli. Vidjeli su, ali iz aviona i sa aerodroma. Prilikom odlaska i dolaska boraviš na aerodromu, na ničijoj zemlji, i ti si tu niko i ništa. To je prostor od jedno stotinu metara i sa njega ti nema maknut nigdje, jer nemaš vize. Tu smo zajedno sa  srbima, kinezima, turcima i gledamo kroz prozore kako oni što imaju vize slobodno šetaju tamo gdje su  prodavnice, free shopovi, kafići… “

Što se tiče situacije u vezi sa ratom i sigurnošću radnika u Iraku, Nurija kaže da ona varira od kampa do kampa. U njegovom slučaju, ta situacija i  nije bila dobra.

” Ma rata ima! Ja sam bio u zapadnom dijelu Iraka i  kada tamo brale krenu padati minobacačke granate od 120mm, znale su padati svaku večer. Ljudi se pod krevet podvlače, lude…”

Da granate nisu jedini problem, govori i jedno opasno iskustvo koje je imao boraveći u Iraku.

“Vozio sam se s nekim amerikancima od Bagdada do Al Asada, 350 kilometara,  u autu. Stavili smo pancirke, šljemove i pitaju oni mene koju ću pušku. Ja za kalašnjikov odmah. Kažu oni,  vi balkanci samo to preferirate.  Metak u cijev i vozi se u autu,  pa nek bude šta bude. Sreća, ništa nije bilo.”

O odnosu između  amerikanaca i bosanaca u Iraku, Nurija kaže:

” Većini amerikanaca je stalo da nas “tisnu”, jer smo pametniji narod i znamo raditi bolje od njih. Mi im predstavljamo konkurenciju. Na deset amerikanaca, imaš jednog ili dva koji su dobri sa nama, a ostalo je…”

“Vratio sam se zato što mi je bilo dosta svega. Radio sam tri mjeseca sa arapima i ne bi više nikada. Ostao sam jedini bosanac, među arapima jordancima. Ti ljudi nemaju ponosa, nemaju ljudskosti u sebi…”

Da mu je bilo lijepo u Iraku i da je Irak zaista zemlja obećana, Nurija se ne bi nikada vratio iz nje.

Irak, zemljo obećana

Tekst objavljen u Tuzlanskom listu u oktobru 2007. godine


Iraq, zemljo obećana


U poslijednje se vrijeme grad Lukavac sve više spominje kao grad iz kojeg odlaze   mnogi (mladi) ljudi da rade u Iraq ili  Afganistan. Prema nekim nezvaničnim informacijama iz Lukavca ih je otišlo oko 4000 hiljade. Šta ti ljudi ustvari tamo rade, kakva je situacija tamo i koja su njihova iskustva, pokušali smo doznati iz razgovora sa jednim od tih mladih ljudi.

Dvadesetčetverogodišnji Sanin Ajanović je nekada bio vrlo perspektivan sportista. Bio je državni reprezentativac u plivanju, čak jedno vrijeme i olimpijski kandidat, te student Fakulteta za tjelesni odgoj i sport. Već trinaest mjeseci je u Iraku, gdje radi za američku kompaniju KBR koja opslužuje američku vojsku.

“Situacija u našoj zemlji je nažalost takva, da meni kao mladom čovjeku, nemože pružiti neke mogućnosti za normalan i ugodan život “, započinje razgovor Sanin, “zbog toga je za svaku mladu osobu daleko bolja solucija otići u Iraq, zaraditi nešto novca i na taj način zadovoljiti sve svoje potrebe, nego ostati ovde i propuštati najbolje godine svoga života. “

Osim toga što je u mogućnosti da sebi, od svoje plati, priušti mnoge stvari o kojima mnogi mladi ljudi u BiH samo mogu da sanjaju, Sanin ističe i druge prednosti.

“Da ne radim za ovu američku firmu, možda nikad ne bi bio u mogućnosti da putujem po svijetu i da vidim Amsterdam, Frankfurt, Istambul, Hjuston, Nju Jork, Dubai, Kuvajt…. To je samo po sebi jedno prelijepo iskustvo za mlade osobe, da vide kako izgledaju te svjetske metropole i kako se u njima živi. “

Prema njegovim rječima, za  godinu dana koliko je tamo, usavršio je engleski jezik do savršenstva te rad na računaru. Takođe, upoznao je mnogo različitih ljudi i stekao mnoga prijateljstva.

“Svi smo izmješani u bazi, tako da se sklapaju mnoga prijateljstva.Najviše je novih prijatelja iz SAD-a, naročito iz saveznih država Teksas i Džordžija. Imam ih dosta i iz Makedonije, te Indije, Pakistana, Bangladeša,Kašmira… Interesantna je različitost kultura iz kojih ti ljudi dolaze.”

Ono na šta većina građana pomisli kada je riječ o Iraku, jeste rat. Pitali smo Sanina kakva je situacije što se rata tiče.

” Ma nema rata.  U južnom dijelu Iraqa gdje ja radim, tu rata nema. U 13 mjeseci koliko ja radim palo je 18 granata. Vrlo nepreciznih, što znači da nemaju cilja… “

Što se tiče konkretno posla koji on radi u Iraku, Sani kaže da on nije previše težak.

” Imam grupu od 5 do 7 ljudi za koje sam odgovoran u toku radnog vremena i koji rade ono što im ja naredim. Radnici su iz Indije, Pakistana, Bangladeša,Kašmira…a tek poneka grupa su  lokalaci iz Iraqa. “

Za svoj rad Sanin je od kompanije KBR dobio pohvale i priznanja. Radi se centifikatima za sigurost na radu, timski rad, dobro liderstvo i  ljudske kvalitete. Na pitanje kakvi su radnici u Iraku bosanci, kaže :”Pa u globalu, bosanci su tamo najvrijedniji i  najbolji radnici!”

O svojoj plati nije želio govoriti. Rekao je sam da je ona dovoljna za lagodan život u BiH.

25. Novembar u Lukavcu

Tekst objavljen u Tuzlanskom listu u novembru 2007. godine


U povodu Dana državnosti u Lukavcu

TITO OPET U LUKAVCU, ALI NA FOTOGRAFIJAMA

Dan državnosti BiH, i to 64-ta godišnjica od obnove suvereniteta i državnosti naše zemlje u okvirima jugoslovenske zajednice, na svečan je način obilježen u Lukavcu. Glavni “krivci” za to su Udruženje antifašista i boraca NOR-a i društvo “Josip Broz Tito” iz Lukavca koji su pripremili prigodan program obilježavanja i na taj način privukli  znatan broj građana Lukavca.

“Ove godine je  obilježavanje zaista  veličanstveno, a posebno  sam počašćen s time što sam vidio veći broj posjetilaca nego ranijih godina “, kaže Nuhić Zijad, predsjednik Udruženja antifašista i boraca NOR-a Lukavac.

Aktivisti gore navedenih udruženja, zajedno sa građanima Lukavca, su prvo posjetili i odali dužnu poštu svima onima koji su dali svoje živote da bi obezbjedili ali i očuvali suverenitet BiH na Aleji šehida i poginulih boraca i Partizanskom spomeniku u Puračiću, te Spomen kosturnici u Lukavcu.

U  poslijepodnevnim satima  je u  lukavačkom Domu kulture, profesor Munib Efendić otvorio izložbu fotografija “Tito u Lukavcu”. Ovom izložbom su se  pokušala osvježiti sjećanja na slavne dane kada je u Lukavac dolazila jedna od najvećih ličnosti 20 stoljeća Josip Broz Tito.

Na izložbi su prikazane fotografije sa dva događaja. Prvi je posjeta Josipa Broza Tita Lukavcu 1966. godine, a drugi se odnosi na Titovu štafetu 1978.godine.

” Slike predstavljaju zaustavljeni trenutak u vremenu, gdje je Lukavac bio presretan što je imao tu čast da mu Josip Broz Tito dođe u posjetu. Kao profesor historije tvrdim da je ova izložba  praktični čas historije za mlade osobe i  posebno sam sretan što se na ovakav način  može približiti jedno vrijeme, na koje se mi stariji često pozivamo kao vrijeme nečega dobroga “, kaže Efendić.

S obzirom na to da u tadašnje vrijeme svako fotograf nije mogao biti, niti se približiti Titu, fotografije su izvrsne kvalitete jer su ih  radili profesionalni fotografi. Impresije građana su uglavnom bile te da su na fotografijama mogli prepoznati mnoge istaknute ličnosti iz javnog života Lukavca prije četrdeset godina.

“Cjelokupna izložba fotografija  nije samo puko, stereotipno i otrcano  evociranje uspomena i da bi neko bio viđen i evocirao uspomene na svoje pretke, rođake i poznanike. Ona je pokušaj da se neki lijepi događaji iz prošlosti Lukavca otkinu od zaborava i  da budu prezentirani javnosti kao dio lukavačke historije “, kaže moderator programa Mihad Sakić.

Oni ljudi koji su znali šta te fotografije znače sačuvali su ih. Najzaslužniji od njih je prof.dr. Edhem Muftić predsjednik društva “Josip Broz Tito” Lukavac.

Također, profesor Muftić je najodgovorniji i za  svečanu Akademiju i promociju Zbornika radova sa Regionalnog naučnog skupa “Tito i BiH” . U lukavačkom Domu kulture,

prisutnim na Akademiji obratili su se i   književnik Zlatko Dukić, predsjednik društva “Josip Broz Tito” Tuzla Nikola Slavuljica, profesor Izudin Hasanović i novinar Sinan Alić.

” Po mom mišljenju Bosna je uvijek bila paradigma kako živjeti u multinacionalnim zajednicama.  Josip Broz Tito je apsolutno, i prije svih dominantno, uticao na to da BiH postane posebna federalna jedinica u okvirima jugoslovenske zajednice “, kaže Muftić

Na pitanje da li danas postoji neka ličnost koja bi došla u Lukavac i stvorila atmosferu prikazanu na izložbi fotografija odgovara:

“Mislim da takve pojedinačne ličnosti danas nema”.

UG Nova romska nada

Tekst objavljen u Tuzlanskom listu u oktobru 2007. godine


NVO “Nova romska nada” iz Lukavca

Najveći vid diskriminacije  u opšinskim strukturama vlasti, zdravstvenim ustanovama i medijima


NVO “Nova romska nada”  egzistira četiri godine i brine se o 2350 roma na području opštine Lukavac. Glavni cilj organizacije je poboljšavanje socijalno ekonomskog položaja roma. Rade isključivo edukativne projekte, projekte podizanja svijesti roditelja o važnosti obrazovanja, te  intenzivno rade na upisu djece u školu.

Predsjednik organizacije je Mahić Enes. Rođen je u Klagenfurtu, gdje je završio Mašinski fakultet. Kada je počeo rat u BiH, odmah je došao kako bi pomogao u odbrani svoje zemlje.

“Problem je što romi nisu dovoljno integrisani u civilno društvo, i  što često kod neroma postoje  predrasude prema romima . Ti ljudi ne vide drugu stranu roma, da su to ljudi koji itekako hoće raditi, hoće svoju djecu slati u školu… hoće obrazovanje!  I da naravno hoce izaći i na izbore, te  izabrati ljude koji će ih zastupati.”

Prema njegovim rječima  romi se, kao nacionalna manjina, u Lukavcu suočavaju  sa problemom diskriminatorskog odnosa prema njima.

“Najveći vid diskriminacije je u općinskim strukturama vlasti jer se romi, kada dođu u šalter sale,  drugačije  gledaju. Mada  zakon tačno definiše  da se mi imamo pravo obratiti na svom maternjem jeziku, u svakoj strukturi vlasti,  problem je što nemamo prevodiloca koji će prevesti sve to. “

Diskriminacije ima i u zdravstvenim ustanovama, ali i u medijima.

” Par puta sam otišao u Dom zdravlja, razgovarao sa direktorom i on je svoje osoblje upozorio na takve stvari i čak neke displinske mjere poduzeo… U medijima nam  ne dozvoljaju da govorimo ono što želimo reći, a i kada kažemo to se pretežno cenzurira…

Mediji tuzlanskog kantona non stop prate  organizacije kao što su Sae Roma i Sretni romi iz Tuzle,  a oni opet ne govore o pravim problemima roma, jer su to licemjerni ljudi…”

U  školama koje pohađaju romi, diskriminacije nema. Ali postoje drugi problemi vezani za obrazovanje.

“Kao prvo, težak socijalno ekonomski položaj ne dozvoljava mnogoj djeci da odlaze u školu, jer često su potrebniji u porodici da pomognu kod stvaranja kućnog budžeta. Druga stvar je jezik.  Djeca koja žive u romskoj zajednici,  npr. u   Kuljenu,  čitavo vrijeme pričaju romski jezik.  Sa šest godina oni dođu u prvi razred i oni bosansku jezik znaju malo, čisto samo što su možda  nekada čuli. “

Na tuzlanskom kantonu ima oko 15 000 roma. Stepen zaposlenosti je 0,91. Prema rječima Enesa stanje u samom gradu Lukavcu je zahvaljujući “Novoj romskoj nadi” poboljšano,  s obzirom na to da  u komunalnom rade tri, u sodi dva, u cementari dva, a u koksari četiri roma.  A ostali?

” Ostali uglavnom preživljavaju baveći se sakupljanjem sekundarnih sirovina. Znači ti ljudi  se spuštaju nekih 10 metara u jamu, da bi izvadili neki motor koji vrijedi nekih 10 KM, rizikujući na taj način svoje živote. Zatim prolaze kroz minska polja…”

NVO “Nova romska nada” kao stvari koje bi pomogle sadašnjem stanju roma ističe:

” Želimo partnerski odnos sa Opštinom Lukavac . Da nam daju podršku i pomoć u izradi projektne dokumentacije, jer zaista je teško pronaći roma koji je iskusan sa u izradi projektne dokumentacije. Da se podigne svijest da su romi ravnopravni građani i njihove komšije, suborci.Da se u školama više dopronese značaju romskih praznika, jer slabo ko zna da je 8. april međunarodni dan roma, da je 6. maj Đurđevdan .”

( Prilog – Tekst box)

NVO “Nova romska nada” je u petak organizirala radionicu koja je imala za cilj da riješi problem upisa romske djece matične knjige rođenih. To je projekat koji se implementira u saradnji sa Kei Internationalom, a koji finansira General Motors.

Radionici su prisustvovali i predstavnici OSCE-a, udruženja “Vaša prava”, Matični uredi, te direktori osnovnih škola.  Izrađena je  strategija kako će se ubuduće rješavati ovaj problem. Naime, u novembru će udruženje  Vaša prava, uz pratnju OSCE-a,  otići u romske zajednice sa matičarem te  evidentirati  i izvršiti naknadni upis u matične knjige rođenih rome koji nisu već upisani.


Ogledalo grada Lukavca_ACC

Text objavljen u Tuzlanskom listu u novembru 2007.godine


Svoj četvrti projekat organizacija ACC poklanja svojim lokalnim vlastima i svom gradu

“OGLEDALO GRADA LUKAVCA”

Projekat “Ogledalo grada Lukavca” omladinske organizacije Alternative Creative Centar je ekskluzivna umjetnička postavka fotografija, koja je postavljena u centru grada u petak.  Projekat predstavlja vizuelan prikaz svih negativnosti sa kojima se grad Lukavac već godinama suočava.

“Ovaj projekat će ACC simbolično pokloniti svojim lokalnim vlastima, ali i svim oportunistima i konformistima u gradu Lukavcu, da se ogledaju u surovoj  realnosti sredine u kojoj žive “, kaže za naš list  podpredsjednik ACC-a Sandro Mehić.

Prema njegovim riječima ovim projektom mladi lukavčani nastoje osvjestiti građane Lukavca koji su inferiorni, nezainteresirani i mišljenja da ne postoji rješenje koje bi sadašnju situaciju promijenilo “na bolje“.


“I ovaj, kao i tri prethodna projekta, realiziramo isključivo sopstvenim materijalnim i finansijskim sredstvima. Članovi naše organizacije su studenti, što implicira da projekte finansiramo i realizujemo od našeg studentskog džeparca”, kaže predsjednica ACC-a Emina Hamustafić.

U sklopu ovog  projekta,  građani Lukavca su mogli potpisati i peticiju i podržati ACC u njihovim nastojanjima da “utiču na odgovorne osobe u lokalnoj vlasti i inostranim kompanijama, da počnu vršiti redovnu kontrolu  aerozagađenja industrijskih subjekata u Lukavcu i da javnost redovno informiraju o tome “.

%d bloggers like this: