Posts Tagged ‘ tekstovi ’

Bajram – Puračić

Tekst objavljen u Tuzlanskom listu u decembru 2007. godine

HADŽIJSKI BAJRAM U 750 GODINA STAROJ ČARŠIJI PURAČIĆU

Nije to danas kao što je nekad’ bilo

U Puračiću, čaršiji koja je stara preko sedam stoljeća,  prva džamija je sagrađena 1672. godine. Bila je od hrastovog drveta i u njoj su tadašnji muslimani  klanjali i dočekivali bajrame. I danas se klanja i dočekuju bajrami na istom mjestu, ali u  novoj džamiji sagrađenoj 1921. godine


Želio sam saznati nešto više o tradiciji i običajima bosanskih muslimana i došao sam, naravno,  u Puračić. U čaršiji, koja još uvijek postoji, pokucao sam na vrata Zumre i Sulejmana Mujkića koji o tome mnogo znaju  i koji su mi u toplini svoga doma sa zadovoljstvom pričali o tome…


Sulejman ima sedamdeset i pet godina i kaže da pamti svoje odlaske u Mekteb, džamiju i bajrame od prije šezdeset i pet godina.

” Nije to danas kao što je nekad’ bilo. Prije je značaj toga svega bio puno veći, bilo je veće veselje, veće pripreme…

Nije bilo odjeće kao sada, nego mati nam snese šalvarice, košulje bez stasli širokih rukava, fesiće… Mi se tako obučemo i idemo u džamiju da klanjamo…

Prije je to bilo značajno nešto, jedno veliko zadovoljstvo i sreća i kod mladih i starijih. Pamtim, pa kod nas se skupi cijelo selo na sijelima, šergija drma, svira se, pjeva se…veselje jedno nevjerovatno.

Bio je narod veseli, zadovoljniji i sa manjom egzistencijom života i manjim standardom. Bilo je to nekako puno slađe “.

Kurban se prije klao  i dijelio bez vage i kurbandžije su meso dijelile otprilike. Kada se ovca ili govedče zakolje, meso se  sjeklo,  stavljalo na kožu i dijelilo na onoliko kamara koliko kurbandžija ima.

” I onda se jedan od njih okrene i pita “Čije je ovo meso?”. A drugi kaže tog i tog…i tako dok se nepodijeli svo meso. Onda se meso nosilo kući i dalje dijelilo… Moj je otac imao dvadeset i troje u jednoj kući. Večera za starije je bila za većom sinijom, a za nas mlađe za manjom…”

Pripreme za nadolazeće bajramske praznike u kući Mujkića su u toku.

” Pripremam baklavu, gulaš, ružicu, ćasku… Ima posla kada kada dolaze zetovi sa djecom.  Sada kada si star treba više vremena da se to sve uradi, ali kada čovjek voli i Bajram i običaje nije ni teško. Imam praunučadi dvoje i unučadi sedmero tako da će biti veselo u kući u četvrtak “, kaže Zumra.

“Treba tradiciju čuvati i njegovati.  Meni sada, sa 75 godina, kada kažeš Bajram,  to je za mene nešto veliko, najveće!

Bajram je nešto posebno i kod nas muslimana, je običaj i obaveza otići u džamiju za Bajram, a naročito je bitno pripremiti se da za bajram dadneš sadaku prije nego što uđeš u džamiju. Za vrijeme ramazanskog bajrama nesmiješ postiti da ne bi jeo ujutru. Sada za vrijeme hadžijskog bajrama trebaš da postiš dok se ne klanja Bajram… Obačaj je da se ide u džamiju jednim putem, a da se vratiš drugim…”

Za vrijeme rata Sulejman  je bio mujezin i mutevelija puračke džamije i puštao ezan. Za vrijeme nestanka struje učio je ezan naglas. Prema njegovim riječima prije je se više ljudi iz Puračića  odlazilo na Hadž i bilo je više hadžija. Nažalost,  danas su  gotovo svi oni umrli…

UG Nova romska nada

Tekst objavljen u Tuzlanskom listu u oktobru 2007. godine


NVO “Nova romska nada” iz Lukavca

Najveći vid diskriminacije  u opšinskim strukturama vlasti, zdravstvenim ustanovama i medijima


NVO “Nova romska nada”  egzistira četiri godine i brine se o 2350 roma na području opštine Lukavac. Glavni cilj organizacije je poboljšavanje socijalno ekonomskog položaja roma. Rade isključivo edukativne projekte, projekte podizanja svijesti roditelja o važnosti obrazovanja, te  intenzivno rade na upisu djece u školu.

Predsjednik organizacije je Mahić Enes. Rođen je u Klagenfurtu, gdje je završio Mašinski fakultet. Kada je počeo rat u BiH, odmah je došao kako bi pomogao u odbrani svoje zemlje.

“Problem je što romi nisu dovoljno integrisani u civilno društvo, i  što često kod neroma postoje  predrasude prema romima . Ti ljudi ne vide drugu stranu roma, da su to ljudi koji itekako hoće raditi, hoće svoju djecu slati u školu… hoće obrazovanje!  I da naravno hoce izaći i na izbore, te  izabrati ljude koji će ih zastupati.”

Prema njegovim rječima  romi se, kao nacionalna manjina, u Lukavcu suočavaju  sa problemom diskriminatorskog odnosa prema njima.

“Najveći vid diskriminacije je u općinskim strukturama vlasti jer se romi, kada dođu u šalter sale,  drugačije  gledaju. Mada  zakon tačno definiše  da se mi imamo pravo obratiti na svom maternjem jeziku, u svakoj strukturi vlasti,  problem je što nemamo prevodiloca koji će prevesti sve to. “

Diskriminacije ima i u zdravstvenim ustanovama, ali i u medijima.

” Par puta sam otišao u Dom zdravlja, razgovarao sa direktorom i on je svoje osoblje upozorio na takve stvari i čak neke displinske mjere poduzeo… U medijima nam  ne dozvoljaju da govorimo ono što želimo reći, a i kada kažemo to se pretežno cenzurira…

Mediji tuzlanskog kantona non stop prate  organizacije kao što su Sae Roma i Sretni romi iz Tuzle,  a oni opet ne govore o pravim problemima roma, jer su to licemjerni ljudi…”

U  školama koje pohađaju romi, diskriminacije nema. Ali postoje drugi problemi vezani za obrazovanje.

“Kao prvo, težak socijalno ekonomski položaj ne dozvoljava mnogoj djeci da odlaze u školu, jer često su potrebniji u porodici da pomognu kod stvaranja kućnog budžeta. Druga stvar je jezik.  Djeca koja žive u romskoj zajednici,  npr. u   Kuljenu,  čitavo vrijeme pričaju romski jezik.  Sa šest godina oni dođu u prvi razred i oni bosansku jezik znaju malo, čisto samo što su možda  nekada čuli. “

Na tuzlanskom kantonu ima oko 15 000 roma. Stepen zaposlenosti je 0,91. Prema rječima Enesa stanje u samom gradu Lukavcu je zahvaljujući “Novoj romskoj nadi” poboljšano,  s obzirom na to da  u komunalnom rade tri, u sodi dva, u cementari dva, a u koksari četiri roma.  A ostali?

” Ostali uglavnom preživljavaju baveći se sakupljanjem sekundarnih sirovina. Znači ti ljudi  se spuštaju nekih 10 metara u jamu, da bi izvadili neki motor koji vrijedi nekih 10 KM, rizikujući na taj način svoje živote. Zatim prolaze kroz minska polja…”

NVO “Nova romska nada” kao stvari koje bi pomogle sadašnjem stanju roma ističe:

” Želimo partnerski odnos sa Opštinom Lukavac . Da nam daju podršku i pomoć u izradi projektne dokumentacije, jer zaista je teško pronaći roma koji je iskusan sa u izradi projektne dokumentacije. Da se podigne svijest da su romi ravnopravni građani i njihove komšije, suborci.Da se u školama više dopronese značaju romskih praznika, jer slabo ko zna da je 8. april međunarodni dan roma, da je 6. maj Đurđevdan .”

( Prilog – Tekst box)

NVO “Nova romska nada” je u petak organizirala radionicu koja je imala za cilj da riješi problem upisa romske djece matične knjige rođenih. To je projekat koji se implementira u saradnji sa Kei Internationalom, a koji finansira General Motors.

Radionici su prisustvovali i predstavnici OSCE-a, udruženja “Vaša prava”, Matični uredi, te direktori osnovnih škola.  Izrađena je  strategija kako će se ubuduće rješavati ovaj problem. Naime, u novembru će udruženje  Vaša prava, uz pratnju OSCE-a,  otići u romske zajednice sa matičarem te  evidentirati  i izvršiti naknadni upis u matične knjige rođenih rome koji nisu već upisani.


Ogledalo grada Lukavca_ACC

Text objavljen u Tuzlanskom listu u novembru 2007.godine


Svoj četvrti projekat organizacija ACC poklanja svojim lokalnim vlastima i svom gradu

“OGLEDALO GRADA LUKAVCA”

Projekat “Ogledalo grada Lukavca” omladinske organizacije Alternative Creative Centar je ekskluzivna umjetnička postavka fotografija, koja je postavljena u centru grada u petak.  Projekat predstavlja vizuelan prikaz svih negativnosti sa kojima se grad Lukavac već godinama suočava.

“Ovaj projekat će ACC simbolično pokloniti svojim lokalnim vlastima, ali i svim oportunistima i konformistima u gradu Lukavcu, da se ogledaju u surovoj  realnosti sredine u kojoj žive “, kaže za naš list  podpredsjednik ACC-a Sandro Mehić.

Prema njegovim riječima ovim projektom mladi lukavčani nastoje osvjestiti građane Lukavca koji su inferiorni, nezainteresirani i mišljenja da ne postoji rješenje koje bi sadašnju situaciju promijenilo “na bolje“.


“I ovaj, kao i tri prethodna projekta, realiziramo isključivo sopstvenim materijalnim i finansijskim sredstvima. Članovi naše organizacije su studenti, što implicira da projekte finansiramo i realizujemo od našeg studentskog džeparca”, kaže predsjednica ACC-a Emina Hamustafić.

U sklopu ovog  projekta,  građani Lukavca su mogli potpisati i peticiju i podržati ACC u njihovim nastojanjima da “utiču na odgovorne osobe u lokalnoj vlasti i inostranim kompanijama, da počnu vršiti redovnu kontrolu  aerozagađenja industrijskih subjekata u Lukavcu i da javnost redovno informiraju o tome “.

Lukavački vatrogasci

Text objavljen u Tuzlanskom listu u oktobru 2007.godine


Alarmantno stanje u Teritorijalnoj vatrogasnoj jedinici u Lukavcu

“Ne daj bože kakve hemijske katastrofe ili požara iznad trećeg sprata u Lukavcu!”


U svakom civiliziranom društvu vatrogasci su alfa i omega sigurnosti građana, a vatrogasna društva institucije od opšteg društvenog značaja . Njihov zadatak je da, pored gašenje požara svih vrsta, pružaju pomoć i u tehničkim intervencijama (saobraćajne nesreće i sl.), pružaju pomoć u drugim vrstama nezgoda i opasnim situacijama, te  da preventivno djeluju u zaštiti od požara i eksplozija.  Da bi vatrogasci bili u stanju raditi svoj posao, potrebno je da za to imaju neophodnu opremu. Lukavački vatrogasci je nemaju, a ipak su u ovoj godini imali rekordnih 208 operativnih intervencija. Zvuči nevjerovatno?

Situacija jad i čemer

“Moja profesionalna i moralna odgovornost me obavezuje da govorim o teškoj i alarmantnoj situaciji u Teritorijalnoj vatrogasnoj jedinici u Lukavcu “, započinje razgovor  komandir jedinice Himzo Stupar. Prema njegovim riječima problema ima mnogo, ali su glavni nedostatak opreme  te  dotrajalost i neispravnost vozila za intervencije.

“Da se razumijemo ovdje nikad nije cvalo što se opreme tiče, ali je trenutna situacija jad i čemer. Najveći je problem što se godinama ništa ne ulaže u opremu”, kaže Stupar i dodaje “mi uopšte ne tražimo novu opremu, nego samo nešto sredstava za nabavku materijala kojom ćemo mi lično popraviti svoja vozila “.

Teritorijalna vatrogasna jedinica raspolaže sa ukupno šest vozila za intervencije, od kojih su samo dva trenutno u upotrebi. Prosječna starost vozila – 35 godina.  Dva vozila su neispravna preko četiri godine.

“Cijelu opštinu Lukavac pokrivamo sa dva vozila koja su ispravna. Sada zamislite kada idemo na intervenciju u šumske komplekse Ozrena ili na Vijenac, koji su  udaljeni preko trideset kilometara. Inače, šumsko gazdinstvo koja mi pokrivamo je najveće na tuzlanskom kantonu. Da se tada nešto desi u gradu, mi nemamo vozila da intervenišemo i tada su građani prepušteni sami sebi “, kaže Stupar. ” Žalosno je to što mi nemamo ni jednu rezervnu gumu za ova dva vozila koja stalno koristimo! “


Bez ljestava za spašavanja

Prije poslijednjeg rata na opštini Lukavac je bilo oko dvije stotine, što profesionalnih, što dobrovoljnih vatrogasaca. Lukavačka vatrogasna jedinica trenutno ih ima dvadeset, profesionalnih . U razgovoru s njima mogli smo saznati i ostale njihove probleme. Jedan od najstarijih vatrogasaca u jedinici , Daidžić Suad, kaže sledeće:

“U oktobru 1978. godine, kada je ovo profesionalno udruženje osnovano, mi smo imali kompletniju i bolju opremu nego sada. Čak šta više, Fabrika sode Lukavac je 1936. godine imala ljestve od 16 metara, a mi sada nemamo ljestve za spašavanje! Ne daj bože da moramo intervenisati i nekome spasiti život iznad trećeg sprata!”

Prema njegovim riječima, ni zaštitna oprema koju  jedinica  posjeduje nije na visokom nivou. Tu u prvom redu misli na propisane rukavice, šljemove, čizme… a tek na poslednje mjesto dolaze  uniforme za posebne svečanosti.

” Mi nemamo adekvatne gumirane uniforme ni za intervencije, a kamoli uniforme za posebne svečanosti po kojima su u svim normalnim zemljama vatrogasci prepoznatljivi, poštovani i cijenjeni. “

Nedavni slučaj u kojem je došlo do požara na gradskoj tržnici u Lukavcu, ukazao je na još jedan problem lukavačkih vatrogasaca. Problem s vodom.

“Mi imamo probleme i sa vodom, jer nam je cisterna koja prevozi vodu neispravna. Samo zato što je hidrant u Elektro distrubuciji Lukavac bio ispravan, uspjeli smo spriječiti da se požar proširi i da ne izgori i fabrika “Klasa” u Lukavcu”, kaže Stupar.

U slučaju katastrofe?

U krugu od samo par kilometara oko grada Lukavca su  locirana tri  velika industrijska subjekta. To su: fabrika za proizvodnju sode, fabrika za proizvodnju cementa i kombinat za proizvodnju koksa i kemikalija. Sva tri subjekta imaju veoma složene procese industrijske proizvodnje. Na pitanje šta bi se desilo, kada bi kojim slučajem, došlo do neke hemijske katastrofe u ovim subjektima Daidžić            odgovara :

” Sve tri fabrike su privatizovane, a samo kombinat za proizvodnju koksa i kemikalija ima svoju internu vatrogasnu postrojbu.  Pitanje je da li bi ona sama mogla šta učiniti ako do katastrofe dođe. Mi dakle pokrivamo ostale dvije fabrike,  a s obzirom na naša matrijalno-tehnička ograničenja sumnjam da bi im mi mogli pomoći. Ne daj bože takve katastrofe!”

Na posljednjoj sjednici OV Lukavac komandir Himzo Stupar je izašao pred opštinske vijećnike i zatražio od njih urgentnu pomoć za Teritorijalnu vatrogasnu jedinicu.

Vremena za čekanje više nema i  nadajmo se da će lokalne vlasti što prije pomoći lukavačke vatrogasce.  A do tada, “Ne daj bože kakve hemijske katastrofe ili požara iznad trećeg sprata u Lukavcu!”

(Dodatak -Tekst Box)

Kako bi bili što učinkovitiji na intervenciji, vatrogasci u svakome trenutku moraju biti spremni. Prilikom saobraćajnih nesreća, kada sekunde odlučuju o nečijem životu, oni moraju stići što prije. A kako to da učine lukavački vatrogasci kada im je vozilo, koje je osposobljeno za te svrhe, u kvaru. Prema riječima vatrogasaca, u pitanju je alnaser koji košta 700 KM. A za to vrijeme oprema za saobraćajke se nalazi van vozila, pa je prilikom poziva na saobraćajnu nesreću, vatrogasci moraju utovariti u vozilo druge namjene  i krenuti brzo na mjesto nesreće.


%d bloggers like this: