Posts Tagged ‘ nauka ’

Katolički Božić

Tekst objavljen u Tuzlanskom listu u decembru 2007. godine


TRADICIONALNI BOŽIĆNI OBIČAJI U BISTARCU

Danas djeca žive u izobilju, imaju svega i nemal im je svaki dan Božić… Prije je bilo puno veselije


Uoči ovogodišnje Badnjice i Božića bili smo u  Bistarcu, i posjetili kuću Kate i Petra Mijatovića koji su nam kao istinski katolici sa zadovoljstvom pričali o nastupajućim božićnim praznicima i  običajima.

Petar zvani Pero ima šezdeset i devet godina i dobro  pamti kako su se Božići dočekivali kada je još bio dijete.

” Prije je to bilo strožije…nema jesti dok se Bogu ne pomoliš. Nas je bilo devetero djece u kući i kada se stavi na sto posna večera, dvoje djece koje roditelji odaberu, donosila su veliku šerpu u kojoj je bila gibanica.

I djeca ulaze na vrata i kažu: ” Hvaljen Bog, sretna badnjica…”  i stavljaju tu gibanicu pred roditelje.  Onda poljubiš majku,  oca i ostalu braću i sestre… Tako je to hodalo prije, a danas rijetko da se praktikuju ti običaji “.

O tome koja je razlika između nekadašnjih i sadašnjih dočekivanja Božića,  Pero kaže:

” Prije je značaj  bio puno veći. Poštovalo se više, cijenilo se više… A da ti pravo kažem, dok je se to poštovalo i bilo je reda nekakvog.

Prije je bilo više djece i djeca su se više radovala božiću i uskrsu. A danas djeca žive u izobilju, imaju svega i nemal im je svaki dan božić… Prije je  bilo puno  veselije. Kolo je znalo igrati do dva do tri sata naveče ovde kod škole u Bistarcu. “.

A supruga Kata dodaje:

” Svi su bili u našoj nošnji i cure i momci…a lijepo izgledaju svi u toj nošnji. Prije se nosila ova naša tradicionalna nošnja koja je sve ručni rad sa čemberom, košulje sa lijepim izrađajima, tkanica što se opaše oko struka, čerma sa zlatnim vezom, dukati i načelo i na nošnju…

Pa momci prate djevojke do kuće. Tada su vremena bila strožija i nisu momci smjeli ući djevojkama u kuću. Ali ja kažem, ova su vremena bolja za omladinu “.

Prije rata, Kata je gostovala u emisiji “Znanje imanje” i izabrana je za najljepšu ženu u tradicionalnoj narodnoj nošnji.

“Ovi moji Bistarčani kažu meni “otet će ti bolan ženu”, a ja njima kažem “hajde kada valja meni, neka valja i drugom”.

U svakoj istinskoj katoličkoj obitelji pred nastupajuće božićne praznike posla je preko glave. Pripremaju se razna jela, kolači… Tako je i u kući Mijatovića.

” Kao i svake godine, obavezno za badnjicu pripremam posnu večeru. Pravim  grah zvani pava na gusto, od kupusa prokolu, gibanicu sa orasima i pekmezom od jabuka…Upaliti ćemo tri svijeće u posudi sa pšenicom i uz molitvu sa našim najbližim dočekati božić “, kaže Kata.

” Posno će se jesti do ponoći u ponedjeljak. Tada se ide na pomoćku u crkvu i onda posle se dolazi kući, čestita se božić, zdravi se  i ko može jede i meso, pečenicu, keške od pšenice sa pilećim mesom, sarmu, supe, raznovrstne kolače, salnjaci, šapice… “, kaže Pero.

I na kraju razgovora Pero poručuje:

” Običaje treba nastaviti cijeniti i poštovati, bez obzira o kojoj religiji je riječ, jer  ako si pošten čovjek, pravilno razmišljaš i zrelo razmišljaš, nikakve veze nema šta si ti po vjeroispovjesti ili šta sam ja… važno je samo da li si dobar i pošten čovjek “.

Bajram – Puračić

Tekst objavljen u Tuzlanskom listu u decembru 2007. godine

HADŽIJSKI BAJRAM U 750 GODINA STAROJ ČARŠIJI PURAČIĆU

Nije to danas kao što je nekad’ bilo

U Puračiću, čaršiji koja je stara preko sedam stoljeća,  prva džamija je sagrađena 1672. godine. Bila je od hrastovog drveta i u njoj su tadašnji muslimani  klanjali i dočekivali bajrame. I danas se klanja i dočekuju bajrami na istom mjestu, ali u  novoj džamiji sagrađenoj 1921. godine


Želio sam saznati nešto više o tradiciji i običajima bosanskih muslimana i došao sam, naravno,  u Puračić. U čaršiji, koja još uvijek postoji, pokucao sam na vrata Zumre i Sulejmana Mujkića koji o tome mnogo znaju  i koji su mi u toplini svoga doma sa zadovoljstvom pričali o tome…


Sulejman ima sedamdeset i pet godina i kaže da pamti svoje odlaske u Mekteb, džamiju i bajrame od prije šezdeset i pet godina.

” Nije to danas kao što je nekad’ bilo. Prije je značaj toga svega bio puno veći, bilo je veće veselje, veće pripreme…

Nije bilo odjeće kao sada, nego mati nam snese šalvarice, košulje bez stasli širokih rukava, fesiće… Mi se tako obučemo i idemo u džamiju da klanjamo…

Prije je to bilo značajno nešto, jedno veliko zadovoljstvo i sreća i kod mladih i starijih. Pamtim, pa kod nas se skupi cijelo selo na sijelima, šergija drma, svira se, pjeva se…veselje jedno nevjerovatno.

Bio je narod veseli, zadovoljniji i sa manjom egzistencijom života i manjim standardom. Bilo je to nekako puno slađe “.

Kurban se prije klao  i dijelio bez vage i kurbandžije su meso dijelile otprilike. Kada se ovca ili govedče zakolje, meso se  sjeklo,  stavljalo na kožu i dijelilo na onoliko kamara koliko kurbandžija ima.

” I onda se jedan od njih okrene i pita “Čije je ovo meso?”. A drugi kaže tog i tog…i tako dok se nepodijeli svo meso. Onda se meso nosilo kući i dalje dijelilo… Moj je otac imao dvadeset i troje u jednoj kući. Večera za starije je bila za većom sinijom, a za nas mlađe za manjom…”

Pripreme za nadolazeće bajramske praznike u kući Mujkića su u toku.

” Pripremam baklavu, gulaš, ružicu, ćasku… Ima posla kada kada dolaze zetovi sa djecom.  Sada kada si star treba više vremena da se to sve uradi, ali kada čovjek voli i Bajram i običaje nije ni teško. Imam praunučadi dvoje i unučadi sedmero tako da će biti veselo u kući u četvrtak “, kaže Zumra.

“Treba tradiciju čuvati i njegovati.  Meni sada, sa 75 godina, kada kažeš Bajram,  to je za mene nešto veliko, najveće!

Bajram je nešto posebno i kod nas muslimana, je običaj i obaveza otići u džamiju za Bajram, a naročito je bitno pripremiti se da za bajram dadneš sadaku prije nego što uđeš u džamiju. Za vrijeme ramazanskog bajrama nesmiješ postiti da ne bi jeo ujutru. Sada za vrijeme hadžijskog bajrama trebaš da postiš dok se ne klanja Bajram… Obačaj je da se ide u džamiju jednim putem, a da se vratiš drugim…”

Za vrijeme rata Sulejman  je bio mujezin i mutevelija puračke džamije i puštao ezan. Za vrijeme nestanka struje učio je ezan naglas. Prema njegovim riječima prije je se više ljudi iz Puračića  odlazilo na Hadž i bilo je više hadžija. Nažalost,  danas su  gotovo svi oni umrli…

Pravoslavni Božić

Tekst objavljen u Tuzlanskom listu u januaru 2008. godine


Pravoslavni Božić u Bistarcu

Nije više isto kao prije, nije…prije je bilo puno,  puno veselije i  radovalo se brate više Božiću


Uoči ovogodišnje Badnjice i Božića bili smo u  Bistarcu, u posjeti kući osamdesetogodišnje Đurđije Dragičević koja nam je kao istinski pravoslavac sa zadovoljstvom pričala o nastupajućim božićnim praznicima i  običajima.

Đurđiju smo zatekli u veselom prazničkom raspoloženju kako zajedno sa svojim najbližim,   sinom Miladinom, snahom Zorom i unukom Draganom peče božićnu pečenicu.

“Danas je badnjica i jede se posna hrana, grah, riba, sarma posna… a obavezno se peče pečenica za sutra.

Na badnji dan se siječe badnjak.  Većinom je to cerovo drvo i običaj je da ga siječe jaki momak koji  ode u šumu i samo tri puta treba udariti sjekirom u drvo da bi ono palo. Više se ne smije udarati sjekirom.

Prije su u kućama bila ognjišta, pa se to drvo unese u kuću i stavi se na ognjište. Vatra se naloži uz to i to se ne pomiče nego vatra gori uz to “, kaže Đurđija.

Ujutru na dan Božića  u kuću dolazi takozvani “položaj” ili “polaznik”, osoba bliska porodici koja je pozvana da bi čestitala  Božić…

” I položaj dira onaj badnjak, one varnice lete na sve strane i onda blagosilja riječima:

“koliko varnica, toliko zdravlja i veselja, i žita i rođenja i pšenice i  dječice”… Doručkuje se i posjedi sa položajem a kada on krene obavezno se i daruje “.


Prije je bilo puno,  puno veselije

O tome koja je razlika između nekadašnjih i sadašnjih dočekivanja Božića,  Đurđija kaže:

” Nije više isto kao prije, nije…prije je bilo puno,  puno veselije i  radovalo se brate više Božiću. Sada je svaki dan božić, djeca  imaju sve. Prije je bilo veće veselje i djeca su se više radovala božiću… Sjećam se,  pa za nas je bilo veselje to što nam je  za Božić dozvoljeno sjesti sa starijim i popiti kafu “.

Prema njenim riječima posebno zadovoljstvo za djecu je prije  predstavljala ceremonija unošenje slame u kuću na badnji dan uoči božića

“I onda djeca idu za tim domaćinom što unosi slamu i pijuču ko’ pilići…Stavi se u tu slamu bombona, oraha… i djeca čaprkaju i traže to po toj slami… Nama je to bilo veselje i sreća, a današnjoj djeci koja to imaju svaki dan, ništa više nije interesantno”.

“Ko’ na Božić ujutru”

” Nas je bilo dvanaestero u kući. Ujutru se rano ustane, napravi se svakakve hrane…kao što kaže izreka “ko’ na Božić ujutru”… Obavezno prvo na sofru ide “česnica” i suhi sir, pa tek onda ostalo…

Česnica je prema Đurđijinim riječima tradicionalna pogača u koju se stavlja gvozdena novčanica .

” I onda ujutru domaćin i ako ima još muškaraca u kući okreće, izlomi i podjeli česnicu. Kome se desi da mu prispije  komad u kome je gvozdena para kaže se da će biti sretan tokiom čitave godine. Kada se sve to obavi,  onda onaj koji ima krave, volove, ovce  ide da ih pusti napolje. Nosi se tri svijeće, zapale na prag štale i puštaju se goveda da prođu tim putem. Nose se i kadenci i pokadi se bezbeli,  da bi i  goveda bila zdrava cijelu godinu…”

A veče je bilo rezervisano za omladinu…

“Na božić uveče omladina se sastajala… tamburice, violine, šargije sviraju…veselje jedno nevjerovatno je tada bilo… A bila je to i  prilika da se momci i cure sastanu, ali nije bilo kao sada. Momak i cura hodaju samo putem gdje ih neće roditelji vidjeti…”

Na našu žalost napuštamo veselu atmosferu koju je na Badnjak priredila porodica Dragičević uz čvrsto obećanje da ćemo navratiti sutra. Na pečenicu i domaću rakiju naravno…

Nije Irak zemlja obećana!

Tekst je objavljen u Tuzlanskom listu u oktobru 2007. godine


Nurija Begić, lukavčanin koji je bio na radu u ratu zahvaćenoj zemlji

NIJE IRAK ZEMLJA OBEĆANA!


U posljednje se vrijeme Lukavac sve više spominje kao grad iz kojeg odlaze   mnogi  ljudi da rade u Iraq ili  Afganistan. Prema nekim nezvaničnim informacijama iz Lukavca ih je otišlo oko 4000 hiljade. Šta ti ljudi ustvari tamo rade, kakva je situacija tamo i koja su njihova iskustva, pokušali smo doznati iz razgovora sa čovjekom  koji je već bio tamo.

Četrdesetrogodišnji lukavčanin Nurija Begić u Iraku je bio  godinu i po. Tamo je radio za američku firmu Dandy & Partners. Pitali smo ga da li je Irak zaista zemlja obećana, kako to tvrde mnogi koji su tamo?

“Šta vam je ljudi, nije Irak zemlja obećana. Nema dole para džaba. Dvanaest sati se radi svaki dan, a i ako ne radiš, moraš izgledati zaposleno. Realno gledajući, nije lijepo tamo.  Moraš svašta trpiti, da bi donio kući nešto novca. Dole sam trpio, što ovde ne bi   nikada!”

Nurija je prokomentirao i  izjave ljudi koji tvrde da im rad, za američke firme u Iraku, daje velike mogućnosti putovanja po svijetu.

” Sve su to gluposti, jer ništa od toga oni nisu vidjeli. Vidjeli su, ali iz aviona i sa aerodroma. Prilikom odlaska i dolaska boraviš na aerodromu, na ničijoj zemlji, i ti si tu niko i ništa. To je prostor od jedno stotinu metara i sa njega ti nema maknut nigdje, jer nemaš vize. Tu smo zajedno sa  srbima, kinezima, turcima i gledamo kroz prozore kako oni što imaju vize slobodno šetaju tamo gdje su  prodavnice, free shopovi, kafići… “

Što se tiče situacije u vezi sa ratom i sigurnošću radnika u Iraku, Nurija kaže da ona varira od kampa do kampa. U njegovom slučaju, ta situacija i  nije bila dobra.

” Ma rata ima! Ja sam bio u zapadnom dijelu Iraka i  kada tamo brale krenu padati minobacačke granate od 120mm, znale su padati svaku večer. Ljudi se pod krevet podvlače, lude…”

Da granate nisu jedini problem, govori i jedno opasno iskustvo koje je imao boraveći u Iraku.

“Vozio sam se s nekim amerikancima od Bagdada do Al Asada, 350 kilometara,  u autu. Stavili smo pancirke, šljemove i pitaju oni mene koju ću pušku. Ja za kalašnjikov odmah. Kažu oni,  vi balkanci samo to preferirate.  Metak u cijev i vozi se u autu,  pa nek bude šta bude. Sreća, ništa nije bilo.”

O odnosu između  amerikanaca i bosanaca u Iraku, Nurija kaže:

” Većini amerikanaca je stalo da nas “tisnu”, jer smo pametniji narod i znamo raditi bolje od njih. Mi im predstavljamo konkurenciju. Na deset amerikanaca, imaš jednog ili dva koji su dobri sa nama, a ostalo je…”

“Vratio sam se zato što mi je bilo dosta svega. Radio sam tri mjeseca sa arapima i ne bi više nikada. Ostao sam jedini bosanac, među arapima jordancima. Ti ljudi nemaju ponosa, nemaju ljudskosti u sebi…”

Da mu je bilo lijepo u Iraku i da je Irak zaista zemlja obećana, Nurija se ne bi nikada vratio iz nje.

Irak, zemljo obećana

Tekst objavljen u Tuzlanskom listu u oktobru 2007. godine


Iraq, zemljo obećana


U poslijednje se vrijeme grad Lukavac sve više spominje kao grad iz kojeg odlaze   mnogi (mladi) ljudi da rade u Iraq ili  Afganistan. Prema nekim nezvaničnim informacijama iz Lukavca ih je otišlo oko 4000 hiljade. Šta ti ljudi ustvari tamo rade, kakva je situacija tamo i koja su njihova iskustva, pokušali smo doznati iz razgovora sa jednim od tih mladih ljudi.

Dvadesetčetverogodišnji Sanin Ajanović je nekada bio vrlo perspektivan sportista. Bio je državni reprezentativac u plivanju, čak jedno vrijeme i olimpijski kandidat, te student Fakulteta za tjelesni odgoj i sport. Već trinaest mjeseci je u Iraku, gdje radi za američku kompaniju KBR koja opslužuje američku vojsku.

“Situacija u našoj zemlji je nažalost takva, da meni kao mladom čovjeku, nemože pružiti neke mogućnosti za normalan i ugodan život “, započinje razgovor Sanin, “zbog toga je za svaku mladu osobu daleko bolja solucija otići u Iraq, zaraditi nešto novca i na taj način zadovoljiti sve svoje potrebe, nego ostati ovde i propuštati najbolje godine svoga života. “

Osim toga što je u mogućnosti da sebi, od svoje plati, priušti mnoge stvari o kojima mnogi mladi ljudi u BiH samo mogu da sanjaju, Sanin ističe i druge prednosti.

“Da ne radim za ovu američku firmu, možda nikad ne bi bio u mogućnosti da putujem po svijetu i da vidim Amsterdam, Frankfurt, Istambul, Hjuston, Nju Jork, Dubai, Kuvajt…. To je samo po sebi jedno prelijepo iskustvo za mlade osobe, da vide kako izgledaju te svjetske metropole i kako se u njima živi. “

Prema njegovim rječima, za  godinu dana koliko je tamo, usavršio je engleski jezik do savršenstva te rad na računaru. Takođe, upoznao je mnogo različitih ljudi i stekao mnoga prijateljstva.

“Svi smo izmješani u bazi, tako da se sklapaju mnoga prijateljstva.Najviše je novih prijatelja iz SAD-a, naročito iz saveznih država Teksas i Džordžija. Imam ih dosta i iz Makedonije, te Indije, Pakistana, Bangladeša,Kašmira… Interesantna je različitost kultura iz kojih ti ljudi dolaze.”

Ono na šta većina građana pomisli kada je riječ o Iraku, jeste rat. Pitali smo Sanina kakva je situacije što se rata tiče.

” Ma nema rata.  U južnom dijelu Iraqa gdje ja radim, tu rata nema. U 13 mjeseci koliko ja radim palo je 18 granata. Vrlo nepreciznih, što znači da nemaju cilja… “

Što se tiče konkretno posla koji on radi u Iraku, Sani kaže da on nije previše težak.

” Imam grupu od 5 do 7 ljudi za koje sam odgovoran u toku radnog vremena i koji rade ono što im ja naredim. Radnici su iz Indije, Pakistana, Bangladeša,Kašmira…a tek poneka grupa su  lokalaci iz Iraqa. “

Za svoj rad Sanin je od kompanije KBR dobio pohvale i priznanja. Radi se centifikatima za sigurost na radu, timski rad, dobro liderstvo i  ljudske kvalitete. Na pitanje kakvi su radnici u Iraku bosanci, kaže :”Pa u globalu, bosanci su tamo najvrijedniji i  najbolji radnici!”

O svojoj plati nije želio govoriti. Rekao je sam da je ona dovoljna za lagodan život u BiH.